Uvijek mi je drago vidjeti uživo Davorina Bogovića, najstarijeg i još uvijek aktivnog domaćeg pravovjernog pankera. Živu legendu koja je uvijek pristupačna, iskrena i neopterećena prošlošću. A upravo je on u poziciji da bi mogao nosom parati oblake…
Poučen iskustvom posljednjeg koncerta Davorina i pratećih mu Bogovića, kad su nastupili kao predgrupa britanskim pankerima Sham 69 u Tvornici i kad je njegov stage raspašoj bio kratak, eksplozivan i za njega, činilo se, krajnje zamoran pred kraj nastupa, bio sam uvjeren da će se slična situacija dogoditi i u četvrtak u Vintage Industrial Baru gdje je grupa imala samostalni koncert.
Iznenađenje je bilo i više nego ugodno. Davorin i Bogovići neumorno su prašili skoro dva sata u zanimljivo osmišljenom koncertu koji je publici konstantno donosio nove elemente zbog kojih je i rapoloženje konstantno raslo. Koncert je krenuo u unplugged varijanti s pjesmama „Neka te ništa ne brine“, „Moderna djevojka“ i „Izgubio sam dragu ženu“. Davorin i Bogovići su u špaliru sjedili na barskim stolicama i postepeno se zagrijavali. Sve se počelo pretvarati u odličan rock tulum kako su izlazili gosti na pozornicu, prvo saksofonist Jakša Jordes, pa pjevačica Antonija Vrgoč (koja je pogodila pravu dalmatinsku vibru u duetu „Voljena moja“) i na kraju i producent njihovog novog albuma. Taj najjači dio akustičnog dijela koncerta činio je niz: „Subotom uvečer“, „17 ti je godina“, „Sam“, „Korak do sna“ i recentni hit „Nizbrdo od ljubavi“ koji je ovog tjedna iznenadno završio na prvom mjestu HR top 40 glazbene ljestvica singlova.
„Ovo je hit. A zašto je hit, to valjda vi znate“, komentirao je „Nizbrdo od ljubavi“ Bogović, iako ni njemu možda nije bila previše jasna relacija da bend po službenoj nacionalnoj listi ima hit, a da u istom tjednu ispred njega klub ne puca po šavovima od posjećenosti. Nagnalo je to nekako i mene na razmišljanje o kreiranju tih lista i koliko one uistinu korespondiraju sa stvarnom situacijom na terenu, jer po svoj logici i sudeći po hvalisanju nekih diskografa ovaj tjedan bi po popularnosti u ovoj državi trebao pripadati Thompsonu i Rozgi. Ne kažem da se tu neke stvari namjerno namještaju, već da jednostavno nisu svi parametri uzeti u obzir. Nešto tu ne štima.
Vjerojatno su Davorin i Bogovovići poneseni tom informacijom pripremili veliku bocu šampanjca, očekujući kako će je otvoriti u trenutku velike euforije pred pozornicom i proslaviti taj događaj. Šampanjac je otvoren, prvi redovi su se počastili, ali da je bila prava gužva u klubu, ne bi se dogodila situacija da bend svako malo podsjeća prisutne da u boci na pozornici još uvijek ima pjenušave tekućine.
Bogović se, kako je i sam priznao, pred kraj akustičnog dijela tek ugrijao, pa je uštekavanje u struju također došlo u pravom trenutku, nakon čega je bend odsvirao još desetak stvari da bi posljednji potisak publika doživjela na bisu kad su izvedene „Subotom uvečer“, „Mladić u najboljim godinama“, „Sretno dijete“, „Mi plešemo“ i naravno „Crno bijeli svijet“. Bogović je tako uistinu ugodno iznenadio količinom energije kojom je zračio. Teško je bilo ne povjerovati njegovim riječima kako su i on i Bogovići još uvijek mladi bend u povojima, objašnjavajući to u trenutku dok je rasplitao kablove na pozornici i komentirao kao još uvijek nemaju roadieja za takve stvari. A to je izgovorio tako opušteno, kao da mu niti jednog trenutka nije žao što ne svira po gradskim trgovima u društvo s kojim je jednom davno, dok je punk bio mlad, započeo svoju karijeru.