Adam Green i Binki Shapiro su isuviše naivno povjerovali da se iz vica može napraviti ono što je svojevremeno proslavilo Sergea Gainsbourgha i Jane Birkin.
Adam Green aktivan je u nekoliko umjetničkih formi, no najpoznatiji je kao glazbenik. Pored glazbenog angažmana on je slikar, skulptor i filmski redatelj rado viđen u artističkim krugovima u kojima se vrzmaju likovi poput Petea Dohertyja i Devendre Banhart. Svojevrsni je bonvivan njujorške scene pa se su u tom svjetlu može gledati na njegov posljednji duo projekt s mladom pjevačicom Binki Shapiro. Njihov zajednički album naslovljen samo „Adam Green & Binki Shapiro“ oživljavanje je kičastog popa iz 60ih, i vremena kad je Serge Gainsbourg svojim glasom zavodio Jane Birkin i Brigitte Bardot, a potom i veliki broj ženske populcije iz generacije naših majki i baka.
Green je već imao duetskog iskustva s Kimyom Dawson u zajedničkom bendu The Moldy Peaches koji je pripadao ogranku njujorške anti-folk scene s početka novog milenija, no album s Binki Shapiro je druga vrsta izleta, upravo ovog Gainsbourghovskog u kojem slušatelj, na štetu Greena i Shapiro, ipak dobiva potrebu za posezanjem starih Gainsbourghovih ploča (pa čak i Nancy Sinatre), kako bi iz ušiju isprao prašinu koja se taloži slušanjem albuma „Adam Green & Binki Shapiro“ koji u ova hipsterska vremena neuspješno evocira uspomene na neke davne (glazbene) dane.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WrbeDDiU92g[/youtube]
Album još ima šarma u prve tri pjesme „Here I Am“, „Just To Make Me Feel Good“ i „Casanova“, no slatkasti paterni se ubrzo počinju ponavljati i multiplicirati i postaje jasno kako u tom retro području popa Green i Shapiro nemaju ni snage ni čarolije za izgurati dovaljno uzbudljiv dugosvirajući uradak. Previše je tu zanatskog ziheraštva minulih vremena, a premalo duha istih.
Dakle riječ je o površnom formalističkom poigravanju lišenog dubljeg ulaska u materiju. Green, koji je u svom dosadašnjem radu prilično uspješno skupljao bodove kao svestrani moderni umjetnik, potpuno je ‘presušio’ kad je ušao u dvorište šlagerskih veličina. Jednostavno dokazuje kako nimalo nije dorastao veličinama poput već spomenutog Sergea Gainsbourga, da se ne govori o Tomu Jonesu, Dean Martinu i Franku Sinatri. Daleko je slabiji i od današnjih copycat tipova kao što je Michael Buble, a sa Shapiro nije uspio postići ni onu ljepljivu naivnost kakvu su svojevremeno imali Sonny & Cher.
Stječe se dojam da je prenaivno i suviše samouvjereno utrčao u teren u kojem njegova igra podsjeća na amaterizam. E sad, biti slušatelj i pasti na šarm amaterizma još bi se i moglo da nije riječ o osmom albumu jednog glazbenika, koji je ovog puta plastično dočarao što znači imati samopouzdanje i želju koji su daleko od realnosti njihova uspješnog ostvarivanja.
Još jedan dokaz o veličini Gainsbourgha i Birkin, na štetu Greena i Shapiro.
Ocjena: 6/10
(Rounder / Universal Music, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
