Maslina je neobrana, mitologija neokaljana

Nakon mnogo peripetija festival Žedno uho prošle se godine vratio u grad, a usprkos najavi o pronalasku mirne luke u podrumu Klovićevih dvora, Earwing Music proživljava nove infrastrukturne zavrzlame.

123th Day Of The Year (Foto: Žedno uho)

Drugim riječima, pune su ih novine, što od trakavice koja grupu The National maltene proziva hrvatskim supkulturnim proizvodom, do raznih drugih atributa Sveca koji hoda. A legendarni festival suvremene klupske glazbe opet će se odvijati u svom prirodnom staništu KSET-u, pored kino kluba Grič, Pogona Jedinstvo, kluba Aquarius te čak i kina Europa. Neke stvari su vječne. Kao i intervencije u prostoru polifunkcionalne dvorane Kina Grič, koje se kao i mnogi davnašnji žednouhovski poligon, sastoji od visoke pozornice, te partera s posmaknutim stolcima, te raja koja voli piti, viđena biti i pušiti. Iako je zbog čak četiri izvođača bilo dogovoreno da koncert počne u 21,15 sati, otvorenje festivala u petak 3. svibnja poslovično je kasnilo, čime je pred uglavnom sjedeću publiku u kinu Grič kultni zagrebački sport rock sastav Peach Pit izišao u 21,45 sati.

Po prvi puta u karijeri svirali su akustično u pratnji projekcije nijemog filma (avi-filea!) Fernarda Legera „Le Ballet Mechanique“. Prije desetak godina ovaj je autorski konglomerat svoju cinefiliju krstio autorskom glazbom za Dali-Bunuelovog „Andaluzijskog psa“, iako je i već album „Tricky Slaughter Operation“ imenovan po replici iz „Lošeg ukusa“ Petera Jacksona. Nova autorska glazba predstavlja njihov dosad najmanje ambiciozan rad s akordima koji se referiraju i na rani post-rock i na klasiku. U nekih 20 minuta filigranski rubato elegantno je milio u krešendima kroz podosta sivo žanrovsko polje. Pitanje je što bi postigli da je to potrajalo.

Večer se nastavila multimedijalnim eksperimentom benda 123rd Day Of The Year, projekt već transkontinentalne kilometraže braće Sinkauz, nagrađivanih glazbenika iz talijansko-hrvatskog benda East Rodeo, te multimedijalca Ivana Marušića-Klifa i tonca Mire Piškulića. Rad s dvije katodne cijevi koje Klif istodobno miksa na jednom video ekranu prizvao je u priču video-art osamdesetih, dok je na pozornici Nenad Sinkauz na tabletop gitari i efektima zadavao industrial mantru s kojom je iz pozadine pulsirao brat Alen na basu. Ovi su već ozbiljno popunili dvoranu, a u smislu proširenja onog što rade u bendu, odlaze u daljnja istraživanja elektroakustike, no s manje strukture. Svega po malo, paradoksalno, ispada svega previše uz preistaknutu ulogu jednog frontmena koji već izrazito autokratski vlada pozornicom. Kad bi se i tijelom eventualno gibao u ritmu sa zvukom, vjerojatno bi to bilo upečatljivije.

Iznenađenje večeri stiglo je u vidu istrzanog noise-rock dvojca Jealousy Mountain. Čak i epitet Brokeback savršeno bi im pristajao, barem po onom što čine strukturi pjesme. Momci u srednjim 40-ima, gitarist koji nijednu frazu country izričaja nije odsvirao do kraja, a da je nije atonalno iskrzao, te scenskom pojavom masivni bubnjar goleme energije, prizivaju rukopis Skin Graft bendova, no sa samouvjerenošću i zrelošću umjesto agresijom i trashom. Oni su već uspjeli zakotrljati žednouhu gvalju u smjeru klupske nostalgije, ali i uspostaviti kontakt s publikom, izmijenivši par dosjetki s njom. A, Nijemci!

Hercegovačko-hrvatsko-njemačkom bendu Majmoon dopalo je zaključiti večer, iako su već zagazili otvoriti subotnje jutro. Bend je, nakon okapanja s ambijentalnom glazbom i multimedijom u prvoj fazi, shvatio da taj njihov ubavi underground bez zadrške može koketirati, prvo s duhovnim stanjima, zatim se i prepustiti sanjarenju dugog metra, što su osjetile i mnoge djevojke.

U ekspresionistički su izraz globalne alternativne scene, frontmeni Časpa iz Vuneny na električnoj gitari i bas-gitari, te Josip iz Kritične mase na gitari, kao bura i burin, unijeli dašak mediteranskog melosa, nostalgije, kiča… Sviraju ekonomične pjesme spororazvojnih struktura, da čovjek pomisli kako je The Edge iz U2, u biti, kum post-math-rocka. Na pravi ih je rokerski put intervencijama iz publike nastojao izvesti kolega s portala Terapija, hrvatski Marjan Ogrinc.

Bend je hrabar, a i koristi vokal na poticajan način. No, nisu replicirali profesoru rokenrola. Oni to ipak rade gitarama. U klubu je bilo ipak premalo ljudi za ovoliko dobre energije. Neki su se požalili na previsoku cijenu karte, a upadljivo je i to što na koncertu nije bilo mnogih koji su pohodovali jesenski koncert Majmoona u Medici. Svejedno, mitologija uha ostat će neokaljana. Bit će žeđi.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh