Povratnički album preutjecajnih rokera iz Birminghama dosegnuo je uspješnost slavnog ‘Paranoida’. I ne samo po prodaji…
Nema previše iznenađenja u cijeloj ovoj aktualnoj priči koja se gradi oko reuniona Black Sabbatha. A pogotovo nema mjesta čuđenju što im je album na prvom mjestu prodaje u Britaniji i Americi nakon četrdeset i kusur godina. Bez Black Sabbatha ne bi bilo heavy metala i takav najkultniji od svih mogućih statusa čak ni Ozzy Osbourne, sa svojim medijskim preseravanjima, nije uspio oskvrnuti. Samouvjerenost je i među članovima benda bila tolika da su za prvi singl odabrali “God is Dead?” od skoro devet minuta.
Činjenice su dakle sljedeće: Ozzyju je ovo prvi studijski album nakon “Never Say Die!” (1978.), a basisti Geezeru Butleru prvi nakon “Cross Purposes” (1994.). Tommy Iommi, kojemu još uvijek nisu izrasli vrhovi prstiju, nikad nije odustao od Sabbatha, a tragikomedija s javnom svađom bubnjara Billa Warda i benda rezultirala je krnjim reunionom – Brad Wilk iz RATM i Audioslavea sjeo je za bubanj.
Rick Rubin nije se usudio taknuti u zvuk Sabbatha. Produkcijski je album “13” kopija prastarog “Sabbath Bloody Sabbath”, a sadržajno i stilski se nalazi u okvirima prvih pet albuma. Odstupanja od izvorne ideje nema, riffovi su spori, Ozzy je opet mladalački kreštav, a osam pjesama traje gotovo sat vremena. “Trinaestica” nije album za antologiju, ali je – da usporedimo neusporedivo – bolji od svega što su u zadnjih petnaestak godina snimili njihovi vjerni sljedbenici, Metallica i Iron Maiden.
Formula je uvijek bila jednostavna – mračno, mistično, moćno i s postupnim dizanjem tempa. Jedna takva otvara album, “End of the Beginning”, jedna takva se i naslanja na nju, “God is Dead?”. Sabbathi su, poput većine ostalih velikana iz hard rock generacije, uvijek bili hvalisavci, stoga završavanje pjesme, prije nego što svi iznova pokažu što znaju i umiju, nikad nije dolazilo u obzir. Otvaranje ploče s dva teška komada od po više od osam minuta, govori da se ništa nije promijenilo. Iommy vodi kolo, Ozzy je zvijezda večeri, a ritam sekcija rudarski potkopava ispod svakog riffa. Slušati takvo nadmetanje na lošim zvučnicima, bio bi zločin.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=OhhOU5FUPBE[/youtube]
Kad pobijedi Ozzy, onda sve skupa vuče na njegove solo albume, pročišćenijeg zvuka i s isturenim refrenom. Takav dojam daju “Loner”, pa i “Zeitgeist”, koja je u svojoj morbidnoj akustičnosti pretendirala dosegnuti razinu legendarne balade “Changes”. Nije uspjela. “Age of Reason” se potkrala na album kako bi se na barem jednu skladbu nalijepilo “benigno i nepamtljivo”. “Live Forever” je sušta suprotnost tomu – nosi je jaki riff i zapravo je prava šteta što je jedna od najkraćih na albumu. Problema s trajanjem nema “Damaged Soul”, atmosferični komad hard rocka u kojemu je Tommy Iommy preuzeo vodstvo i dao sebi oduška. Priča o povratku umalo originalnih Sabbatha u studio završava s “Dear Father”, koja koristi razrađenu i plodonosnu logiku “kreni sporo, a završi sumanuto”.
Album “13” neće biti lagan zalogaj onima koji se Sabbathima nisu drogirali u mladosti. Uostalom, Sabbathi sa Ozzyjem nikad ni nisu bili lako prohodni, razgovjetnije albume snimali su tek s pokojnim Diom, koji je za mikrofonom zasjao kad je Ozzy prvi put odlučio otići. Sada se vratio i sa svojim matičnim bendom snimio legitimnog studijskog nasljednika svega onoga što danas predstavljaju Black Sabbath.
Ocjena: 8/10
(Vertigo/Universal, 2013.)