Radost! ‘Jede svoju djecu’ – radost apsurda

Kontrolirano ludilo ili nekontrolirani red – općenito se nameće pitanje prilikom preslušavanja glazbe grupe Radost! koja je od početka na pravom putu, ako se uzme u obzir da bi originalnost trebala biti imperativ svakog benda.

'Radost! jede svoju djecu'

No eto, u ovdašnjoj situaciji i kriterijima, nešto što previše ‘želi biti’ originalno često nailazi na veće prepreke od nečeg što se trudi biti slično nečem već poznatom i etabliranom. Radost! kao da provocira i taj stereotip, bar kad su u pitanju rock kritičari. Nije da se postavljaju kao Radiohead više potičući intelektualni napor u shvaćanju i prihvaćanju, već upravo suprotno, a to je da se čine kao potpuno neozbiljno društvance koji pjeva što mu prvo padne na pamet uz prvi akord koji udari, ali nije tako.

Možda su za to najviše krivi tekstovi koji su naizgled dio nasljeđa jednog Mancea, no to može navesti na krivi put. Četvorka koju čine pjevač i gitarist Branko Bogunović, basist Dino Kraljeta, gitarist Goran Bogunović i bubnjar i klavijaturist Dimitrij Petrović više se čine kao zagrebačka ćelija nekadašnjeg lenjigradskog OBERIU-a – udruženja ruskih pisaca iz dvadesetih godina kojem je na čelu bio Daniil Harms. Estetika tekstova Radosti na sličan je način neovisna od logike i pravila stvarnosti, iako je upravo tim odmakom najviše i portretira. Nema tu pamfletizirane socijalne osjetljivosti niti prikrivenog klišejiziranog truda u postizanju iste valne duljine s eventualnom publikom benda. Radost! je i u tom smislu suštinska suprotnost, tekstovi pjesama su izvan logičke funkcije, često postavljeni apsurdno i u samom apsurdu u kojem znaju dominirati i naturalističke slike koje ocrtavaju ljudski jad i poniženje (možda to najbolje ocrtavaju stihovi: „Popio sam sto litara vina, nema sreće, matere ni ćaće, suđen, sluđen, preplašen, probuđen, netko mi se posrao u gaće“ iz pjesme „Čekajući Božu“).

Pjesma „Zrak da nas zrači“ ispoljava mentalni i fizički sukob dvije različite ljudske skupine – biciklističke i prosvjedničke, „U biti nisam izašao iz jajeta“ pak pruža obrnutu kafkijansku ‘kukac’ spoznaju, „Evolucija“ i „Paž“ skiciraju kontraproduktivnu mentalnu strukturu okoline, dok možda jedina koja iskače iz sklopa apsurda jest „Organizirajmo se“ suprotstavljajući se svim progutanim ideološkim udicama o kapitalističkoj inačici individualizma.

Glazbeno gledano Radost! iako u svom press materijalu kao uzore od stranaca navodi Franka Zappu, Captain Beefhearta i Residentse, te od domaćih Arsena, Buldožer i Tomu Bebića, više naginje k ranom Haustoru, no nedvojbeno je da posjeduje trenutke kad poput Beefhearta ‘bezobrazno’ iskušava slušatelja. Ujedno više se prave nevješti, nego što to uistinu jesu, sprovodeći time nit vodilju (tj. naslov albuma) kako Radost! jede svoju djecu. No višeslojnost izbija u prvi plan svakim novim slušanjem zbog čega treba odbaciti misao kako je riječ o dosadnom, predvidljivom i nezanimljivom uratku, jer Radost! je u stanju uvući vas u svoj svijet i zadržati u njemu. Na neki neopisiv način ne smeta vam što vas proždire.

Šteta je jedino što se grupa nije produkcijski više poigrala s materijalom i u taj segment utkala svoj eksperimentalni nerv koji bi daleko više urodio plodom nego ‘pravocrtni’ i ujednačeni demo stil. Treba vjerovati kako je i to samo pitanje trenutka kad će Radost! otkriti tu vrstu teatralnog potencijala u sebi, jer vizije ne nedostaje.

Ocjena: 7/10

(Samizdat, 2013.)

Poslušajte i skinite: Radost! jede svoju djecu

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X