Naleti li netko slučajno na ovu zbirku, vjerojatno neće ostati oduševljen. Riječ je o jednoj od slabijih SFerakonskih zbirki i nezvani gost bi se mogao loše provesti.
Godišnja SFerakonska zbirka priča vjerojatno je najčitanija zbirka priča u Hrvatskoj. Nije ona to zbog nevjerojatne kvalitete ili zbog poznatih imena, niti je to zbog nezgodne, iznimno nepopularne navike hrvatskog znanstvenofantastičnog fandoma da čita knjige, već je to zbog kurioziteta statistike i zakona vjerojatnosti. SFerakonska se zbirka, naime, daruje svakom posjetitelju zagrebačke konvencije ljubitelja znanstvene fantastike kojih pak ima više od sveukupnog broja posjetitelja raznoraznih promocija i ostalih zagrebačkih književnih događanja tijekom godine (izuzevši, naravno, Interliber o kojemu ionako treba razmišljati u terminima stočnog sajma, a ne u terminima smislene književne manifestacije).
Zakon vjerojatnosti govori nam da bar dio tih posjetitelja na kraju završi s nosom među stranicama zbirke, a nekom dijelu njih u pameti ostane pokoje novo ime, stil, podžanr ili, na kraju krajeva, sama priča. Boljega marketinga od ovoga, hrvatskome SF-u gotovo da ni ne treba (a da mu i treba teško bi ga ostvario, no to je već neka sasvim druga priča).
Vodeći se brojevima možemo zaključiti da se hrvatski SF čita više od „standardne“ hrvatske književnosti. To, dakako, nema nikakvog utjecaja na ono malo preostalih medija koji se intenzivnije bave kulturom i književnošću, kao ni na članove raznoraznih kriptičnih odbora nadležnog ministarstva jer se argument čitanosti na kraju uvijek nekako poveže uz pojmove poput popularnosti koji, znamo svi, idu ruku pod ruku s pojmovima poput ‘nekvalitetno’ i ‘šund’ (činjenica da u suvremenom hrvatskom kontekstu čitanost i popularnost obično označavaju dvoznamenkast broj čitatelja nekako zaobilazi ovu raspravu), pa se hrvatski SF i njegovi autori i dalje nastavljaju tretirati kao svemir za sebe, kao skupina čudaka koja ne mari za pravila igre i samu igru načelno ignorira inzistirajući na diskursu legendi, nenacionalne povijesti, paralelnih svjetova i visoke tehnologije.
Unutar takvog diskursa, složit ćete se, malo je zajebano pisati o stradanjima u nekom od popularnih ratova ili o poziciji intelektualca u postmoderno vrijeme, pa se može učiniti da i cijela grana književnog stvaralaštva, baš poput diskursa kojeg koristi, počiva na nekom ahistorijskom, pa dakle i nevažnom, temelju koji se ni na koji način ne može iskoristiti u propagandne svrhe. Pojednostavljeno rečeno – jebo književnost koja nema ništa za reći o Srbima, pederima, navijačima, muško-ženskim droljama i crveno-crnim zločincima. Dalje>>