Zoran Žmirić ‘Riječke rock himne’ – razotkrivanje kreativnog procesa

Tijekom godina Žmirić se pokazao kao vrstan pripovjedač i jedan od zanimljivijih aktera književne scene, a dio te umješnosti vidljiv je u onim trenucima kad ‘Riječke rock himne’ prelaze iz faktografskog u anegdotalni diskurs.

Zoran Žmirić – Riječke rock himne

Da mi radi internet pogledao bih kad mi je točno Žmirić poklonio ovu knjigu. Prošlo je barem godinu dana, ako ne i malo više i sve to vrijeme knjiga je stajala na hrpi onih koje još uvijek, nakon posljednje selidbe, nisu našle adekvatan prostor na policama ili u ormarima. Kako je popisivanje i preslagivanje knjiga i ostalog papira u mom slučaju rabota bez kraja i konca, ovisna o sto i jednom faktoru (jednostavno odbijam koristiti baze podataka koje ne priznaju dijakritičke znakove), mjesečevim mijenama i drugim ezoteričnim aspektima, tako se dogodi da neke davno mi poklonjene knjige otkrijem nakon što je i sam autor zaboravio na njih. Al’ ajde, uglavnom ne pišem o stvarima s rokom trajanja pa to i nije neki veliki problem. Zapravo, dohvativši Žmirićevu knjigu s kojom godinom zakašnjenja očekivao sam kako ću tu na portalu pronaći dva-tri retka o njoj. Pronaći tekst o domaćoj muzičkoj publicistici na portalu koji se prije svega ostalog bavi muzikom nije se činilo sasvim nevjerojatnom pretpostavkom. Prevari se čovjek lako.

Teksta, je li, nije bilo, a to mi je izgledalo kao ozbiljan propust. Iako se posljednjih godina povremeno pojavljuju ozbiljne i manje ozbiljne knjige o jugoslavenskoj i ranoj post-jugoslavenskoj pop-kulturi, projekti poput Žmirićevog dovoljno su rijetki da na njih ipak treba obratiti pozornost. S tim obraćanjem pozornosti iskristalizirao se jedan problem. Ja, naime, nisam glazbeni kritičar niti me glazbena kritika kao takva posebno zanima (izuzmemo li fenomenološki aspekt iste). Ako je to uopće moguće, glazbena me historiografija zanima još i manje što je, složit ćete se, poželjna osobina svakoga tko poželi pisati tekst o knjizi koja se između ostalog bavi poviješću riječke glazbe u zadnjih trideset godina. Iz tog će se razloga ovaj osvrt prvenstveno baviti nekim efemernim stvarima koje su upale u oko nekome tko, da se ne lažemo, i nije ciljana publika ove knjige.

Efemerna stvar br. 1

Raspravljajući svojedobno o ulozi Britney Spears u povijesti svjetske glazbe prijatelj je, misleći na Urbana (u takvim je raspravama potrebna tek sekunda za premošćivanje beskrajne provalije koja dijeli Britney od Urbana; daljnja nepažnja ili umor bilo kojeg od diskutanata temu može odvesti u domenu astrofizike, srednjovjekovnih iluminatora, ili čakavskog akcentnog sustava… znate kako to ide), izjavio nešto poput: „Misliš li ti da on nas zajebava“! Prijepor oko Urbanovih tekstova dugo se godina uvijek iznova aktualizirao kad god bi iz Urbanove radionice izronio „novi hit“ ili kad bi netko prvi put zapravo obratio pozornost na tekstove sa „Žena dijete“. Iako u meni još uvijek čuči učenik Rolanda Barthesa koji uvjereno proklamira: „Autor je mrtav!“, suočen s novim dokazima u u vidu Urbanovog „objašnjenja“ nastanka pjesme „Odlučio sam da te volim“ ne mogu se oteti dojmu kako sam svih tih godina branio pogrešno stajalište. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh