Emir Imamović Pirke ‘Vršenje dužnosti’ – cinični prikaz stanja suvremenog čovjeka

‘Vršenje dužnosti’ je roman o polaganoj predaji u kojem Pirke temeljito i sustavno rastvara sve svoje likove gurajući ih prema ponoru iz kojega do kraja romana neće ni htjeti izaći.

Emir Imamović Pirke - Vršenje dužnosti
Emir Imamović Pirke – Vršenje dužnosti

Ovoga ljeta na lokalnom se kulturnom horizontu pojavila biblioteka domaćih kriminalističkih romana koja bi, uspije li, mogla promijeniti pravila igre po kojima se u posljednjih dvadesetak godina „kulturna elita“ igrala književnosti. Krenula je praćena pompom obično rezerviranom samo za biografska djela afektirajućih starleta, a ulje na vatru dolijevao joj je jadni izgovor za novine u vlasništvu austrijske Styrije. Već u tom trenutku nabrusili su se svi zajedljivi jezici skloni cinizmu, a kad je u medijima zasjalo prvo spisateljsko lice novopokrenute biblioteke koje je pripadalo nekadašnjem zlatnom dečku EPH-ove škole novinarstva Hrvoju Šalkoviću, činilo se da se nije brusilo uzalud. „Valcer protiv Eintrachta“ bio je, u najmanju ruku, neuspio roman koji se ni na koji način nije mogao nositi s konkurentskom ponudom kojekakvih krimi-romana koji se ovih dana ne mogu kupiti valjda jedino kod postolara.

Bio je to pomalo neoprezan, iako brižljivo iskalkuliran, potez čiji su tvorci zaboravili kako ciljana publika razumije što čita, zna što voli i poput svake žanrovske publike nemilice kasapi sve autsajdere koji se onako ludasti zanesu pa pomisle da mogu raditi što hoće jer žanr ionako čitaju samo poluinteligenti. Prva knjiga biblioteke „Balkan Noir“ napravila je tako medvjeđu uslugu programatskom cilju (popularizaciji domaćih autora ili takvom čemu, ne mogu se sad sjetiti točne PR-formulacije), no konačni sud ipak neće donijeti kritičari već kraj fiskalne godine koji će svim uključenima razotkriti što o projektu misli najvažnija karika – kupac. Što god publika odlučila, kritika – Šalkoviću unatoč – ne mora gunđati iz prikrajka. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što je već drugi naslov spomenute biblioteke ispravio sve „greške“ svoga prethodnika. „Vršenje dužnosti“ Emira Imamovića Pirkea dobar je roman. O tome koliko je dobar žanrovski roman već bi se dalo raspravljati.

Krajnje pojednostavljeno, „Vršenje dužnosti“ je priča o Ivoru Bošnjaku, vršitelju dužnosti policijskog načelnika u neimenovanom malom mjestu smještenom negdje usred balkanskih socio-geografskih krajobraza. Iako je njegovo imenovanje na mjesto vršitelja dužnosti policijskog načelnika posljedica političkog taktiziranja suprotstavljenih frakcija, povod imenovanja nešto je prizemnijeg karaktera. Prethodni se, naime, načelnik rastavio od života pri čemu ga o tome nitko nije pitao za mišljenje. Da je „Vršenje dužnosti“ proizvod američkog naslijeđa kriminalističke fikcije, ostatak bi romana pratili neumoljivu istragu za počiniteljima drskog krvnog delikta koja bi kulminirala epskim sukobom i očekivanim uravnoteženjem narušenog poretka. Kako je „Vršenje dužnosti“ po pitanju policije i kriminala ipak bliže lokalnim predodžbama o državnim službenicima i podzemlju, tako u njemu umjesto istrage pratimo sve drugo. I sredovječnu krizu Ivora Bošnjaka i njegovih prijatelja, i dnevnik preminulog načelnika s elementima obiteljske kronike, i nategnute bračne odnose, i prikaz ekonomsko-egzistencijalnog kaosa na pozadini kojega se sve navedeno odvija. Sama istraga i razrješenje centralnog misterija likovima je, baš kao i autoru, posljednja stvar na pameti.

„Vršenje dužnosti“ je roman o polaganoj predaji u kojem Pirke temeljito i sustavno rastvara sve svoje likove gurajući ih prema ponoru iz kojega do kraja romana neće ni htjeti izaći. Riječ je o ciničnom prikazu stanja suvremenog čovjeka u kojemu političko-policijska ikonografija služi tek kao proširena metafora općenitijeg i sveobuhvatnijeg mehanizma balkanskog društveno-političkog sustava koji osigurava vlastitu reprodukciju podčinjavanjem pojedinaca „zatočenih“ u njemu. Pričajući priču o istrazi ubojstva tj. o razlozima izostanka bilo kakve ozbiljnije istrage, Pirke je stvorio zastrašujuće realističan mikro-univerzum čiji akteri, tek ponešto hiperbolizirani, utjelovljuju esenciju noira koju u našem slučaju i bez terminologije prepoznajemo pod nazivom svakodnevnica. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh