Dunja Ercegović aka Lovely Quinces ušla je u studio i pri tom nije zaboravila da je kantautorica, nije se pomamila za bendom i ‘bogatstvom zvuka’, ujedno to je najpametniji potez koji je mogla napraviti na početku karijere. ‘No Room For Us’ zbog toga nimalo ne pati, dapače emocijama tog EP-ja ništa ne stoji na putu.
Kad vas netko na prvom nastupu uživo na kojem ga gledate otpuše samo svojim glasom i akustičnom gitarom, taj trenutak se ureže… Posebno kad ste s ‘druge strane’ glazbe, kad ste vidjeli puno njih i kad se protegnu periodi u kojima se ne naježite na dosta toga što se zbiva na pozornicama, kad se javi i misao: „Osjećam li još uvijek glazbu?“ I onda se jedne večeri dogodi taj vjetar…
Tu ugodu je u mom ososbnom slučaju proizvela Dunja Ercegović aka Lovely Quinces kad smo je proljetos ugostili na Inkubatoru u Tvornici kulture. Kad nije na pozornici Dunja je izuzetno druželjubiva i pričljiva koliko samo Dalmatinka može biti, a opet neumišljena, a time i zanimljiva. Pozornica je za nju transformacija, jedna potpuno nova dimenzija u kojoj više tu osobu s kojom ste netom čavrljali više ne prepoznajete, jer je glazba nagoni da iskazuje potpuno drugu vrstu emocija i komunikacije. Čar njene izvedbe leži u oštrim kontrastima između tihog i sjetnog naspram snažnog i glasnog, gotovo borbenog pjevačkog stava u kojima ne haje ni za prste kojima udara po žicama gitare. Naravno dovoljno moćnog vokala da izdrži krik i dovoljno sluha da od njega ne napravi grotesku. Svakako ugođaj koji je na x-tu potenciju snažniji od „Wrong House“ dema snimljenog u amaterskim kućnim uvjetima, iako i iz tog snimka prodire Dunjina snaga.
Trenutno se u njenom životu stvari rapidno mijenjaju na bolje. Ugovoreni su koncerti u SAD-u, Kanadi, Italiji, Austriji i nekako je nedvojbeno da će i tamo na live nastupima oduševiti. Naravno za takve dosege u glazbenom biznisu, bio on diktiran iz neke diskografske kuće ili bio u DIY priči, potrebno je imati bar nekakvo izdanje. Ako ne album, onda EP. Dunja se odlučila na ovo potonje i ušla u Funhouse studio braće Muratović iz Jinxa.
Studio uvijek posjeduje onu vrstu ‘prokletstva’ da glazbenici u njemu posegnu za ‘šminkom’ i počnu natrpavati aranžmane pri čemu često gube nit zbog koje su i ušli u njega, pa kako se kaže: sve zvuči lijepo i bogato, a ne izlazi ništa, jer je to ‘nešto’ zagušeno nepotrebnim zvukovima. Obzirom na Dunjino studijsko (ne)iskustvo, možda je i postojala opcija da se tako nešto dogodi i prilikom snimanja EP-a „No Room For Us“. No na sreću nije.
Producent Berko Muratović je ispravno zaključio kako Lovely Quinces samo treba dobro ozvučiti i da će sve ostalo ona napraviti sama – onako kako to radi i na koncertima, dok se on poigrao nijansama svjestan da je ‘ono nešto’ uhvaćeno tj. snimljeno. Iznimno je hrabro potegnuo potenciometar i pojačao Dunjin glas u prvoj „No Room For Us“, a taj glas već na početku je toliko moćan da se uz ježenje osjeti kako ruši zidove svake prostorije i prije nego li se pjesma zahuktala. Izuzetan glazbeni blitzkrieg nakon kojeg je jasno da Dunja uistinu može probiti i zidove onog našeg skučenog podneblja.
„Wrong House“ u studijskim uvjetima i s iskustvom live izvedbi je tek sad u potpunosti oblikovan i artikuliran. Pad (koji je možda očekivan) se ne događa na narednoj „When I’m Gone“, koja je također dokaz svjetske kantautorske klase u kojoj je trenutno Lovely Quinces. Posljednje „Second Hand Heart“ „Mr. Lonely Boy“ decentno uvode minimalistički šuškavi ritma perkusija, kao i jednako takav decentni električni slide uvod i solo, ali su i dalje akustična gitara i glas s prirodnim izgovorom engleskog jezika u prvom planu. Izuzetnim vladanjem country štiha u „Mr. Lonely Boy“ Dunja dokazuje kako ne gubi na uvjerljivosti kad se poigrava i stilovima, dapače, da nekim slučajem zapadne za uho jednom Jacquireu Kingu ili Danger Mouseu lako bi se mogla dogoditi glazbena ljubav na prvo slušanje. Iskreno, držim fige da se tako nešto i dogodi.
Lovely Quinces je s „No Room For Us“ sama perjanica hrvatskog kantautorskog izričaja, koliko god se to možda činilo nestvarno i samoj akterici – studentici koja je jedne večeri u Zadru zahvaljujući dosadnom programu domaćih televizija pritisnula ‘rec’ i snimila „Wrong House“.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2013.)