Bajkoviti bend iz Dubrovnika prvim je singlom izazvao euforiju. Prvim je albumom, pak, malo smanjio doživljaje.
Nekoliko je legitimnih razloga zašto je Silente izazvao euforiju, prvo na društvenim mrežama, a potom i u eteru. Prvo, imaju hit pun melodije, koji se lijepi za uši i na prvu budi u ljudima osjećaj ugode. Drugo, iako se radi o lakim notama, nije sramota javno im izražavati naklonost. Treće, estrada im je mati, showbiznis im je ćaća, no protiv ovakve estrade zbilja ne bismo imali ništa. Ali sad već maštamo o prohujalim vremenima – prije formule „stihovi plići, dekolte dublji“ – kad se muzika, pa i ona estradna, promišljala. Silente su danas estradni incident.
Debitantski album Silentea daleko je, pak, od savršenog incidenta. „Lovac na čudesa“ otkriva talentirani dubrovački bend željan stvaranja art-popa. I u tome je poprilično sagorio. Između gitare, violine i klavira, u 13 pjesama albuma naslagalo se, naime, toliko pretjeranih metafora, da ih se ni Gibonni ne bi posramio. Pretencioznost kod glazbenika koji tek stasavaju ne razotkriva nužno njihov krajnji potencijal, no ako na „Lovcu na čudesa“ tražite još poneku „Tercu na tišinu“, nećete je naći. I „Terca“ je, doduše, satkana od (pre)bajkovite ljubavne lirike, no posjeduje faktor X koji ju je zasluženo doveo do statusa hita.
Silente funkcionira na razmeđi muškog i ženskog vokala, stalo im je da im pjesme aranžmanski nisu jednolične ni jednostavne, imaju zdravu razrađenu ideju kako se svidjeti masama, igraju na emocije bez da upadaju u prvoloptaške balade, s izuzetkom odjavne „Noćas ona nije ona“. I teže, rekosmo, poetskoj uzvišenosti. Tako glavni likovi „plaču usred sjene“ u „Zaboravi nas“, tako i „tišina svira gajde“ na „festivalu tužnog zvuka“ u „Svili“, tako nastaju i „lažne suze na licima klauna“ u „I ovaj put“. I tako slušatelj pomisli da su ipak malo mogli zauzdati svoje pjesničke ambicije.
No, kako su pjesnici vječno treptanje u svijetu, kao što to reče zasad puno poznatiji pjesnik od ove dubrovačke ekipe, činjenica da Silenteu prigovaramo na pretjeranoj poetskoj razigranosti, ustvari donosi ohrabrenje. Jer da ostatku tuzemne pop scene dijelimo lekcije iz sklapanja metafora, a da pritom nemamo ništa ružno za reći o sviračkoj kvaliteti, posloženim aranžmanima i dojmu ukupnog proizvoda, ova bi zemlja bila barem za jedan promil bolja. I imala bi kudikamo slušljiviji soundtrack.
Ovako, u ovoj stvarnosti, jeftine zvučne katastrofe i dalje teroriziraju eter, dajući Silenteu krediblitet da se s pravom drže iznad. U trenutačnoj konkurenciji, oni su dašak svježine. Estradni incident koji obećava. „Lovac na čudesa“, s obzirom na njihove live snimke – produkcijski pomalo zauzdan album, dao je tek naznaku moguće svijetle budućnosti benda, a „Terca na tišinu“ pokazala je da znaju kako u kratkom vremenu pridobiti mladež na svoju stranu.
Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2013.)