Premda su Erotic Biljan and His Heretics prije nekoliko tjedana bili dio zvučnih snaga zaslužnih za bučno slavlje prvog rođendana Vintage Industrial Bara ni sinoć nije nedostajalo interesa za njihov nastup zajedno s riječkim bendom My Buddy Moose.
Koncert je počeo malo iza 23 sata, u klupskoj maniri koja ostavlja dovoljno prostora za izlazak nakon neke kasne i dugotrajne, dobro zalivene večere ili štogod sličnog dajući osjećaj da postoji alternativa izlasku koji nije blagdanski obojen – a u Vintageu osim brade koja uokviruje lice glavnog meštra kluba baš ništa nije podsjećalo na blagdane.
Imperativ obilja, lijepih manira prema svim bližim i daljim rođacima, prijateljima i kolegama ipak ostavlja neke blage traume na duši od kojih je najizraženija ona da su dani dječje radosti daleko iza i da bezbrižnost treba tražiti u nekim drugim radostima.
Svoje veselje oba benda našla su na engleskom govornom području i koliko god se trudila u sitne jutarnje sate razabrati njihove poruke pozamašna bas i gitarska barijera nije dozvoljavala ući u njihovu dublju analizu. U rasponu od “Hey Girl, Hey Man” do “Sugar Sugar Honey” Erotic Biljan and His Heretics prošli su kroz gotovo sav svoj opus, prodrmavši ekipu svojim stilskim kombiniranjem punk-rock, indie i garažnog zvučnog zida.
Pridruživanje basistice Jelene, koja više nije u stalnoj postavi benda, pred kraj koncerta bilo je zanimljivo melodično osvježenje nekim od prvih pjesama tog nabrijanog benda.
Nije se lako oteti dojmu da bi, da im je to bio solo koncert i Erotic Biljan and His Heretics poneseni električnim nabojima produžili svoj boravak na pozornici, no My Buddy Moose mogao si je to priuštiti ovaj put. S trećim albumom vani i službeno su u posjedu opusa za repertoar u trajanju od nešto više od dva sata, a koji su ne obazirući se na eroziju publike isprobali do krajnjeg kraja. Koncert je počeo nizom kojim je lako otploviti do prostranstava Zapadne obale bujnim, mekim zvukom i fino oblikovanim engleskim naglaskom. My Buddy Moose pruža atmosferu i stil dijametralno suprotan reklami za Žuju koja ih se ove godine subliminalno dotakla s onim ‘nesretnim’ jelenom na malim ekranima.
Frontmen Luka Benčić najavio je svega par pjesama na koncertu na kojem su se za redom fluidno nizale pjesme. Iako se čini da je svirka ‘do posljednjeg daha’ ono pravo rock’n’roll iskustvo gdje se publici priušti polusatni jam session istjerivanja zlih duhova na drugom i trećem bisu, u široj slici bolje zvuči kad je iznimka nego pravilo.