Kontroverzni avant post-punk bend Trobecove krušne peći održao je u petak uvečer KSET-ovski koncert za pamćenje, a i predstavio novu pjesmu ‘Đavo je bio vruć’.
S povratničkim nastupima u proteklih godinu dana, bend se prometnuo u pravu klupsku atrakciju. Iako je još 1986. nominalno prestao s radom, jezdi na valu potaknutom objavljivanjem trostrukog materijala „Mukom žvaču trubadurov vrat“ na LP-ju, CD-u i DVD-u, koji predstavlja njihovu kompletnu diskografiju. I to kroz privatnu inicijativu 17-oro izdavača, umjesto kroz ikakvo tijelo kulturnog establišmenta.
Atavistično scensko divljanje razbacali su pozornicom u 10 pjesama iz svog repertoara, uz tri pjesme za bis, koji su svršili pjesmom „Armija“. Za neupućene, ono što zvuči kao puko učeničko nabrajanje zemljopisnih pojmova, završnim stihom koji se sastoji od antiteze čitave pjesme, ujedno je i jedna od najpaprenijih protestnih pjesama ‘ovih prostora’. Svi elementi benda, čupavo-medvjeđi bas Marija Barišina, barbierijevski tenor-saks Damira Kafke-Caprija i atmosferske apstrakcije električne gitare Ivice Vinskog od uvodne su do posljednje pjesme položene na gusjeničarsko mljevenje tomova Gordana Dorvaka. Sve kako bi se mojo preobrazio u liturgiju raspopa Darka Begića-Bege…
I fizički podsjećajući na u nas obožavanog australskog sjemeništarca, Begini su što ironija, a što stilizirani sarkazam izranjali – pjesmu po pjesmu. Slika iznurenog Krista koji na sprudu pronalazi Boratov bade-kostim, ukazala se već sa „Skriveni maglom“ i „Pali mi se sjeme“. Postaje taj frontmen već i barbarogenijski predimenzioniran, regresirajući iz Novoga u Stari zavjet kroz, u najmanju ruku osebujnu „Sajam sisa“, sve do sablasnog punk-disca pjesme „Ples“, kao pravi primjer nihilističkog humanizma s vrha našeg escajga. Odmora nema, još i s „Imam dovoljno te vlage“, mišići se stišću i dalje, kao u stihu same pjesme… Iako više nemaju mladalačku energija a stilizacije su usporene, otkrivaju se do u detalje aranžirani ‘sutrašnji klasici’. Tako na sveopće zadovoljstvo dolazi publika koja tekstove zna napola, ali ih sada prvi put žvače kao slow food…
Publici od nekih 200-injak duša šarolikog alternativno-općekulturnog sastava, pored karnalne žovijalnosti frontmenskog mojoa, leukocite su zarazno sisali mladoliki Dorvak na bubnjevima, koji je fućkao na vrat lokomotivi iz Sexe, ali i Ivica Vinski, pogo-baletan zaroktan speedom iz vene Arta Lindsaya… Trobeci su ona paralektira koje se ne moramo sramiti, a možemo je tutnuti juniorima pod nos, kao kariku koja nedostaje između Janka Polić-Kamova i Ivice Čuljka-Satana. A prethodili su im staromladi šarmeri iz benda Brujači. Pored Barišina, u bendu sviraju i Viktor, bubnjar iz Šumskih, te Franc Glušac, gitarist Peach Pit. Oni su, međutim, imali problem sa zvukom otpočetka do kraja nastupa, iako je nastup Trobeca kasnio već zato što Vinski nije znao uključiti Gluščevo pretpojačalo. Hm?
Kroz desetak pjesama, od kojih im se na dvije pridružio Capri, bend Brujači koji je šira javnost poznavala kao goste na koncertu Haustora s kraja 1990-ih u Maloj dvorani Doma sportova i neformalnom hitu „Apfelstrudel“, drže se novog vala i inih derivata osamdesetih. Singlove koje su objavili s Davorom Gopcem, Ivankom Mazurkijević i Darkom Rundekom su i izveli tijekom nastupa. Taj alternativniji vizir povremeno je skretao ka populistički orijentiranim scenskim suputnicima, na što nitko nije imao ozbiljnije zamjerke. Jer, đavo je ipak bio jako, jako vruć, čak i prevruć…
(Zahvaljujemo se fotografu Borisu Štromaru i portalu Terapija.net na ustupljenim fotografijama)