‘Tri sestre’ u Gavelli – samo mijena stalna jest

Suprotno rado citiranoj tezi Charlieja Chaplina da je život tragedija kad se gleda u krupnom planu, ali komedija u totalu, u Čehova, via Unkovski, život je tragedija u totalu, a komedija u krupnom planu.

'Tri sestre' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

Na svom prvom angažmanu u nekom hrvatskom kazalištu, makedonski redatelj međunarodnoga ugleda Slobodan Unkovski, u zagrebačkom je GDK Gavelli postavio „Tri sestre“ (1900.) ruskoga književnika Antona Pavloviča Čehova (1860-1904.) onako kako se to u nas malo kad činilo – kao komediju karaktera, u skladu s Čehovljevom vlastitom procjenom svojih tekstova kao komedija, procjenom s kojom su se mnogi tumači neskloni složiti.

Predstavljajući tekst u cjelini, bez kraćenja (prema prijevodu Čede Price, u dramatizaciji Dubravka Mihanovića), dvoipolsatne aktualne „Tri sestre“ nude galeriju aktera poprilično ravnopravne važnosti i zastupljenosti, dakle, bez istaknutih glavnih likova, a tri su naslovne sestre – Maša (Dijana Vidušin), Olga (Jelena Miholjević) i Irina Prozorova (Ivana Roščić) – i njihov brat Andrej (Ozren Grabarić), nešto važniji tek utoliko što ostale sudionike upoznajemo samo kroz nazočnost i pojavnost u domu Prozorovih, središnjem mjestu radnje, i utoliko što predstavu otvaraju i zatvaraju sestrinske monološke razmjene razmišljanja.

'Tri sestre' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

„Uravnilovkom“ značaja individua među kojima male korake događaja, uglavnom nesvjesno usmjerava ili uzrokuje čas ovaj, čas onaj – osim Natalije Ivanovne (Bojana Gregorić Vejzović) nitko ne vuče upravljačke, promišljene poteze, već se intuitivno, spontano krzma unutar okolnosti – Unkovski uvelike vjerno i vješto odražava Čehovljev pogled na život kao općenito tromu, ali mikroskopski vrlo živu masu sastavljenu od osobenih i zanimljivih pojedinaca koji su tek djelići kaleidoskopa društva u kojem žive, odnosno zrnca prašine u ukupnosti vremena i postojanja na planetu Zemlji. Mozaičnu proizvoljnost, odnosno ulančanost zbivanja, kao i iskričavu neponovljivost svakog ljudskog bića, naglašava donekle neurednim uvođenjem anakronizama u radnju smještenu u neimenovani grad ruske provincije pretkraj 19. st. (pjeva se američka popularna pjesma „I’m in the Mood for Love“ koju će Jimmy McHugh i Dorothy Fields skladati nekoliko desetljeća poslije; o zrakoplovima se govori kao da su već općeprihvaćeno prometno sredstvo; rabi se veliki radio-kasetofon, model cca 1980-e), u tom duhu izvedenim kostimskim rješenjima (Marita Ćopo) i nerijetko poprilično karikiranim isticanjem osobnih ekscentričnosti, kako onih prigušenijih, kao u Veršinina (Ranko Zidarić), Saljonija (Živko Anočić) ili Tusenbacha (Hrvoje Klobučar), tako i onih ekstrovertnijih, kao u Kuligina (Sven Šestak) koji kao da je stigao iz kakvog crtića i Čebutikina (Filip Šovagović) kojega između raznih ležeće-sjedećih poza neočekivano, reklo bi se ničim izazvano, hvataju napadi posve nerazumljivog skakanja ovamo-onamo. Tko će, je li, razumjeti čovjeka? Samog sebe, a i drugoga.

'Tri sestre' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

Dok je velikan sedme umjetnosti Charlie Chaplin (1889-1977.), koji je volio snimati filmove „što će nasmijati, a možda i rasplakati“ rado govorio (a to se rado i citira) da je „život tragedija kad ga se gleda u krupnome planu, ali komedija u totalu“, u Čehovljeve „Tri sestre“ via Unkovski, situacija se čini obratnom: život je tragedija u totalu, a komedija u krupnom planu. Svatko od nas je, pravo gledajući, zapravo smiješan zatočenik svoje nasađenosti, a kako god uzmemo, priča završava tragično. Ne samo neizbježnom činjenicom smrti, nego i činjenicom najklasičnije putanje bivstvovanja, od mladenačke čednosti, zaigranosti, otvorenosti, radoznalosti, vjere i iščekivanja budućnosti koja nudi bezbroj mogućnosti, preko stjecanja iskustava koja mahom talože razočaranja i mic po mic čerupaju krila koja su obećavala da će nas vinuti negdje daleko i visoko.

Urušavanje budućnosti u trenutku njena pretvaranja u sadašnjost jasno je sugerirano slijedom četiri prizora koja nas korak po korak, i sadržajno i po raspoloženju i po stanju ljudskih odnosa, uz odgovarajuće scenografske (Branko Hojnik) i svjetlosne (Zdravko Stolnik) vizualije te glazbeno-zvučne impulse (Davor Rocco), vode iz razmjerno ugodnog u malne postapokaliptično, tj. od vedre proslave imendana u otmjenom (ali siromaštvom već načetom) salonu, preko propale pijanke i požara, do smetlišta.

„Činilo se da moj život dobiva uzlet.“ „Gdje je sada moja sjajna prošlost, kad sam bio radostan i pametan, a moju je budućnost obasjavala nada?“ „Sve se događa mimo nas.“ Neke su to od rečenica što ih u komadu izgovara ovaj ili onaj, a što se doimaju ključnima za razumijevanje cjeline kao krokija određene grupe ljudi, na određenom mjestu i u određenom vremenu, a koji, baš kao i neka druga skupina negdje drugdje i u neko drugo doba, označavaju neumitnost mijena, starenja, prolaznosti.

(GDK Gavella, Zagreb, 13. veljače 2014.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X