‘Tri sestre’ u Gavelli – samo mijena stalna jest

Suprotno rado citiranoj tezi Charlieja Chaplina da je život tragedija kad se gleda u krupnom planu, ali komedija u totalu, u Čehova, via Unkovski, život je tragedija u totalu, a komedija u krupnom planu.

'Tri sestre' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

Na svom prvom angažmanu u nekom hrvatskom kazalištu, makedonski redatelj međunarodnoga ugleda Slobodan Unkovski, u zagrebačkom je GDK Gavelli postavio „Tri sestre“ (1900.) ruskoga književnika Antona Pavloviča Čehova (1860-1904.) onako kako se to u nas malo kad činilo – kao komediju karaktera, u skladu s Čehovljevom vlastitom procjenom svojih tekstova kao komedija, procjenom s kojom su se mnogi tumači neskloni složiti.

Predstavljajući tekst u cjelini, bez kraćenja (prema prijevodu Čede Price, u dramatizaciji Dubravka Mihanovića), dvoipolsatne aktualne „Tri sestre“ nude galeriju aktera poprilično ravnopravne važnosti i zastupljenosti, dakle, bez istaknutih glavnih likova, a tri su naslovne sestre – Maša (Dijana Vidušin), Olga (Jelena Miholjević) i Irina Prozorova (Ivana Roščić) – i njihov brat Andrej (Ozren Grabarić), nešto važniji tek utoliko što ostale sudionike upoznajemo samo kroz nazočnost i pojavnost u domu Prozorovih, središnjem mjestu radnje, i utoliko što predstavu otvaraju i zatvaraju sestrinske monološke razmjene razmišljanja.

'Tri sestre' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

„Uravnilovkom“ značaja individua među kojima male korake događaja, uglavnom nesvjesno usmjerava ili uzrokuje čas ovaj, čas onaj – osim Natalije Ivanovne (Bojana Gregorić Vejzović) nitko ne vuče upravljačke, promišljene poteze, već se intuitivno, spontano krzma unutar okolnosti – Unkovski uvelike vjerno i vješto odražava Čehovljev pogled na život kao općenito tromu, ali mikroskopski vrlo živu masu sastavljenu od osobenih i zanimljivih pojedinaca koji su tek djelići kaleidoskopa društva u kojem žive, odnosno zrnca prašine u ukupnosti vremena i postojanja na planetu Zemlji. Mozaičnu proizvoljnost, odnosno ulančanost zbivanja, kao i iskričavu neponovljivost svakog ljudskog bića, naglašava donekle neurednim uvođenjem anakronizama u radnju smještenu u neimenovani grad ruske provincije pretkraj 19. st. (pjeva se američka popularna pjesma „I’m in the Mood for Love“ koju će Jimmy McHugh i Dorothy Fields skladati nekoliko desetljeća poslije; o zrakoplovima se govori kao da su već općeprihvaćeno prometno sredstvo; rabi se veliki radio-kasetofon, model cca 1980-e), u tom duhu izvedenim kostimskim rješenjima (Marita Ćopo) i nerijetko poprilično karikiranim isticanjem osobnih ekscentričnosti, kako onih prigušenijih, kao u Veršinina (Ranko Zidarić), Saljonija (Živko Anočić) ili Tusenbacha (Hrvoje Klobučar), tako i onih ekstrovertnijih, kao u Kuligina (Sven Šestak) koji kao da je stigao iz kakvog crtića i Čebutikina (Filip Šovagović) kojega između raznih ležeće-sjedećih poza neočekivano, reklo bi se ničim izazvano, hvataju napadi posve nerazumljivog skakanja ovamo-onamo. Tko će, je li, razumjeti čovjeka? Samog sebe, a i drugoga.

'Tri sestre' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

Dok je velikan sedme umjetnosti Charlie Chaplin (1889-1977.), koji je volio snimati filmove „što će nasmijati, a možda i rasplakati“ rado govorio (a to se rado i citira) da je „život tragedija kad ga se gleda u krupnome planu, ali komedija u totalu“, u Čehovljeve „Tri sestre“ via Unkovski, situacija se čini obratnom: život je tragedija u totalu, a komedija u krupnom planu. Svatko od nas je, pravo gledajući, zapravo smiješan zatočenik svoje nasađenosti, a kako god uzmemo, priča završava tragično. Ne samo neizbježnom činjenicom smrti, nego i činjenicom najklasičnije putanje bivstvovanja, od mladenačke čednosti, zaigranosti, otvorenosti, radoznalosti, vjere i iščekivanja budućnosti koja nudi bezbroj mogućnosti, preko stjecanja iskustava koja mahom talože razočaranja i mic po mic čerupaju krila koja su obećavala da će nas vinuti negdje daleko i visoko.

Urušavanje budućnosti u trenutku njena pretvaranja u sadašnjost jasno je sugerirano slijedom četiri prizora koja nas korak po korak, i sadržajno i po raspoloženju i po stanju ljudskih odnosa, uz odgovarajuće scenografske (Branko Hojnik) i svjetlosne (Zdravko Stolnik) vizualije te glazbeno-zvučne impulse (Davor Rocco), vode iz razmjerno ugodnog u malne postapokaliptično, tj. od vedre proslave imendana u otmjenom (ali siromaštvom već načetom) salonu, preko propale pijanke i požara, do smetlišta.

„Činilo se da moj život dobiva uzlet.“ „Gdje je sada moja sjajna prošlost, kad sam bio radostan i pametan, a moju je budućnost obasjavala nada?“ „Sve se događa mimo nas.“ Neke su to od rečenica što ih u komadu izgovara ovaj ili onaj, a što se doimaju ključnima za razumijevanje cjeline kao krokija određene grupe ljudi, na određenom mjestu i u određenom vremenu, a koji, baš kao i neka druga skupina negdje drugdje i u neko drugo doba, označavaju neumitnost mijena, starenja, prolaznosti.

(GDK Gavella, Zagreb, 13. veljače 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X