Vrijeme agresivnog desanta ‘Big Brothera’ na Hrvatsku čitavo je desetljeće iza nas, a ova predstava dobrodošlo podsjeća na trajnost bigbraderizacije koju smo prihvatili kao normalno stanje.
Odete li pogledati predstavu „ThisCasting“ Teatra Rugantino budite spremni u njoj i sudjelovati, (inter)aktivno, izvan zone gledateljske sigurnosti: kao publika koju snimatelj u dvorani snima dok ulazi i sjeda (a i kasnije), što se izravno prikazuje na velikom ekranu na pozornici, potom kao čitači zadataka kandidatkinjama na audiciji ili izabranici koje će glumice pozvati da s njima zaplešu na bini, odgovore na poneko pitanje ili da ih „zadovolje“, kako glasi uputa nevidljivog „velikog brata“. Na koncu, u „kopernikanskom obratu“, publika će postati glavni akter predstave kojem će, umjesto naklona, aplaudirati i čestitati glumice s pozornice.
Dramaturško-redateljski pothvat Mirana Kurspahića nadahnut dramom „Creeps“ (2000.) njemačkog dramatičara, glumca i redatelja Lutza Hubnera (1964.) – u izvorniku u nas postavljene 2004. kao „Brijačice“ na zagrebačkoj Maloj sceni u režiji Tomislava Pavkovića – „ThisCasting“ prikazuje finale audicije za voditeljicu naslovne lifestyle-celebrity TV-emisije čije ime u izgovoru snažno asocira na englesku riječ „disgusting“, odnosno „gadno, gnjusno, odvratno, prezrivo“, što je i posve jasan autorski komentar takvih emisija, tj. uputa publici za shvaćanje pozicije iz koje valja gledati, odnosno doživjeti predstavu.
Minimalna scenografija sastoji se od spomenutog kino-video platna na kojem neprestano, u izravnom prijenosu teku snimke publike ili događanja na pozornici te od tri stolca i jednog stola što će kratko zaigrati kao „kokainski poslužavnik“. Svjetlo (Saša Mondekar) ostaje na razini elementarne funkcionalnosti, a tri su glumice jednostavno kostimirane u odjeću što odgovarajuće ocrtava njihove karaktere i životne statuse. Simplificirano, Iskra (Iskra Jirsak) je distancirana snobica, kći političara uhićenog zbog pronevjere, Mirela (Mirela Videk) je prizemljena provincijalka, a Mia (Mia Biondić) jogašica, ljubiteljica prirode. Sve tri, diplomirane mlade glumice, postale bi voditeljice zato što „vole izazove“, „žele stjecati nova iskustva“, „osvijestiti nepoznato u sebi“ i u ime sličnih uvoznih fraza koje je u današnje vrijeme u nas popularno i poželjno izgovarati, no pokazat će se da ih je na audiciju za nemio im posao natjerala nezavidna financijska situacija.
Nevidljiva komisija emisije „ThisCasting“, predstavljena tek glasom prijetvorno ljubaznog ispitivača (Miran Kurspahić) dobro zna prave razloge njihova dolaska te ih nemilosrdno okrutno, sadistički i obijesno ponižava i ogoljuje – i psihički i doslovno, do prizora u kojem skidaju grudnjake – kako bi ih potčinio i modelirao u beskarakterne poslušnice bez vlastita glasa. One pristaju, jer ne vide drugu mogućnost, mada su ovdje dobrovoljno. Priča je to o potrošačkom društvu (spektakla) koje ne zadovoljava, nego proizvodi potrebe kao i o floskulama koje su u i po „tranziciji“ zamijenile one samopuravno socijalističke o „bratstvu i jedinstvu“, „jednakosti“ i „žrtvovanju za bolje sutra“, floskule kojima nam već dugo, uporno i uspješno ispiru mozak, o tobožnjoj slobodi izbora i o tobožnjim tržišnim zakona ponude i potražnje, gdje se izbor prečesto svodi na onaj između obroka vrućeg ili hladnog govna, kako je to jednoć nezaboravno metaforički dijagnosticirao Charles Bukowski, a „slobodno“ je tržište zapravo diktirano potezima moćnika, odnosno kapitala, usmjerenima, dakako, u vlastitu korist i daljnje osiromašivanje što većeg dijela naroda koji će tako postati očajnički ovisan o arhitektima takvih okolnosti.
Vrijeme agresivnog desanta TV-formata „Big Brothera“ na Hrvatsku čitavo je desetljeće iza nas, no utjecaj te emisije i njenih sljednica u ovom i onom obliku na promjenu poimanja sustava vrijednosti u širokog pučanstva, na razvoj kulta površnosti i plitke estradizacije premnogih društvenih sfera nije nimalo nevažan. „ThisCasting“ stoga nije „vruće aktualan“, no dobrodošlo podsjeća na trajnost bigbraderizacije koju smo prihvatili kao normalno stanje. Cinična bešćutnost okružja u kojem se čovjeka ne doživljava bićem nego robom koja vrijedi ovoliko ili onoliko, možda je najdojmljivije dočarana u kratkom prizoru u kojem snimatelj događaja u dvorani ulazi u ulogu fotografa (Ivan Bošnjak) i nimalo uznemiren situacijom, mrtvo-hladno zahtijeva od izmučenih i okrvavljenih djevojaka da „budu profesionalne“ i poziraju, što one, doduše pomalo zbunjeno, prihvaćaju. Dok on, je li, samo radi svoj posao.
Premda u prvom dijelu ponešto razvučena te općenito donekle neizbrušena, gotovo dvosatna predstava gonjena energijom triju odvažnih glumica, natopljena mahom crnim humorom, mnoge će (gorko) nasmijati, no cjelinom prevladava okus trpke neugode, ali ne takve da požalimo što smo je gledali (i/li u njoj sudjelovali), nego onaj koji nagoni na razmišljanje, a u krajnjoj liniji eventualno i na kakvo djelovanje.
(Mala dvorana, KD Lisinski, Zagreb, 12. ožujka, 2014.)