Podugačak komad traje gotovo tri sata, točnije 2 h 45 m, plus stanka od petnaestak minuta. Unatoč načelno zabavno-lepršavom tonu, zalogaj se čini zahtjevnim, no prema reakciji djece odgovarajućeg 7+ uzrasta, mališanima nipošto nije zamoran.
Uživati mogu i roditelji spremni prepustiti se nizovima humorno intoniranih vinjeta što ih na okupu drže mjesto događaja, indijska džungla, i njezini stanovnici te naznaka priče, odnosno gledateljevo vjerojatno, koliko god mutno, predznanje o zgodi o dječaku Mowgliju (Aleksandra Naumov) kojeg su odgojili vukovi da bi kasnije našao prijateljske zaštitnike u crnoj panteri Bagheeri (Ivana Bakarić) i medvjedu Baloou (Mladen Vujčić), a s neposrednom se smrtnom opasnošću suočio u susretima sa strahom i trepetom područja, opasnim tigrom Shere Khanom (Krunoslav Klabučar) – koji ovom prilikom šepa i govori j umjesto r – i zmijurinom Kaa (Damir Klemenić).
Načelno, zapravo valja zaboraviti klasični dramski luk priče, danas možda široko najpoznatije po briljantnoj Disneyjevoj animiranoj inačici iz 1967. („Knjiga o džungli/The Jungle Book“) u režiji Wolfganga Reithermana, jer koncept Saše Anočića – koji potpisuje režiju, adaptaciju, dramaturgiju, scenski pokret, koreografiju, izbor glazbe i scenografiju – malo mari za dramu, pripovijedanje, razvoj karaktera i odnosa. Mjuziklska komedija vica, štosa i gega lančano reda crtice što ne tjeraju radnju naprijed, niti grade napetost, niti profiliraju kakve osjećajne relacije. One nemaju drugoga cilja do biti nestašno šaljive, karikaturalno duhovite, katkad pomalo ironične te zaigrano ispitivati humorne mogućnosti i nijanse, mahom na skali malih poteza, sitnih podbadanja i dječje-adolescentske vragolastosti. Mowgli u kaos aktivnosti tropske guštare ulazi tek nakon pola sata, a njegov „razvojni put“ do kraja zgode samo uvjetno zauzima središnje mjesto.
Književni predložak, zbirka priča „Knjiga o džungli“ (1894.) britanskog književnika Rudyarda Kiplinga (1865-1936.) Anočiću je mahom poslužio tek kao temeljno nadahnuće za oblikovanje epizoda prema vlastitom osjećaju za „dječje kazalište“. Riječ je o svojevrsnom kolažu „života u džungli“ čiji odsječci – katkad vrlo, katkad umjereno smiješni (naravski, ovisno o individualnom poimanju humora), katkad donekle repetitivni, katkad iznenađujuće svježi – razmjerno brzo ostvaruju nesentimentalno bajkovit ugođaj osebujnog svijeta indijske džungle, negdje polovicom 19. st., a u taj nas svijet lako uvlači skladna, istovremeno umirujuća i živa likovnost dominantno zelenožutog kolorita, privlačne treperavosti, ugodno opuštajućeg općeg dojma, kao i nenametljiva, a opet zamjetna ambicioznost nadilaženja gabarita standardne dječje kazališne predstave. Scenografsko (Stefano Katunar), kostimsko (Danica Dedijer), maskersko-lutkarsko (Tanja Rod, Gordana Krebelj, Suzana Petrović, Irena Konigsknecht, Tatjana Bjeliš) i svjetlosno bogatstvo, kao i „bogatstvo“ glumaca – šesnaestero odraslih plus desetero djece – i likova (više od 80!), jednostavno plijeni.
U nepreglednoj menažeriji likova i crtica, svatko može pronaći svog miljenika, bilo da je riječ o ljubavnim zavrzlamama između jelena i srni, tvoru italofilu, bračno-obiteljskim doživljajima divljih svinja, kokama koje bedasto zvjeraju, lešinarima koji očekuju da im hrana padne s neba, prevrtljivom ulizici šakalu, vukovima koji mudro sastanče i drugima, a vrlo je vjerojatno da će mnoge osobito osvojiti raskošan, gotovo desetminutni uvodni plesni broj u stilu bollywoodskih filmova.
Šarmantnih glazbeno plesnih točaka (koreograf Petar Banda, uz suradnike Damira Klemenića i Radmilu Ortinsky), što na obradbenu, što na originalnu glazbu koju potpisuje Matija Antolić ne manjka, dakako, ni duž cijelog komada, a nemali plus je i nazočnost izvrsnog tročlanog „pripitomljenog džungla benda“ na sceni, čiji članovi Matija Antolić za gitarom, Neven Šverko za violončelom i Radovan Ruždjak za flautom i mnogim udaraljkama tako uživljeno prate zbivanja na pozornici da bi se jedan posjet predstavi mogao provesti gledajući samo njih.
(Kazalište Trešnja, 30. ožujka, 2014.)