Rakan Rushaidat na sceni je nazočan prirodno i neposredno. Gotovo usputno. Neopterećeno, ali ne i neobvezno. Kako se kaže, kao da ni ne glumi. No to što čini, uspijevaju ostvariti samo najveći majstori.
Njegova koncentracija blagotvorno se manifestira kao opuštenost i da prirodom okolnosti i konvencija nismo svjesni da je riječ o glumcu koji izvodi napisani tekst, skoro bismo mogli pomisliti da nam taj duhovit i srdačan čovjek šarmantnoga dječačkog nastupa doista, na licu mjesta, prijateljski i entuzijastički iznosi vlastita razmišljanja i prisjećanja na događaje i osjećaje vezane uz svoje prvo očinstvo. Dojam je da Rushaidat uistinu uživa u tome što čini, a budući da pritom ima pravu mjeru i sjajan instinkt, djelomično, a i više od toga, osvaja samim zanosom unošenja u čaroliju glume. Naprosto, svjedočiti tome kako netko s nešto obavlja vješto i s užitkom, užitak je sam po sebi. Kod Rushaidata se ne osjeća zanat, ne osjeća se prelazak u sferu izvedbe, on naprosto jest taj koji treba biti na pozornici. Ne predstavlja, ne „glumi“, nego utjelovljuje lik.
A taj je lik svježi otac koji prenosi svoja iskustva vezana uz radikalnu promjenu stila života koja uvijek i neizbježno nastupa prelaskom iz neroditeljstva u roditeljstvo. Tekst islandskog autora, glumca, redatelja i producenta Bjarnija Haukura Thorssona (1971), izvornoga naslova „Pabbinn“ iz 2007., odlično je preveo Roman Šušković-Stipanović (ujedno i producent hrvatske inačice), a u adaptaciji je, sva je zgoda nemalo, pripomogao i sam Rushaidat. Riječ je o autoironijskoj, no nježnoj, humorističnoj, no nimalo izvitoperenoj (mono)dramatizaciji iskustva koja će, pretpostavljivo je, najbolje prepoznati očevi, potom majke, ali koja će dobro ili odlično zabaviti i one koji to (još) nisu, o komičnom pogledu na niz malih komplikacija koje dolaze sa spoznajom, odnosno činjenicom da postajete roditelj.
Režija Borisa Kovačevića jednostavno se i djelotvorno oslanja na vrline teksta i glumca, što je skladno podržano elementarnim, primjereno „neprimjetnim“ kostimskim, scenografskim, svjetlosnim i glazbenim rješenjima. Posve dovoljno za prvorazredan doživljaj koji, pretvarajući maglovite, raspršene, fragmetarne misli mnogih u jasno oblikovanu cjelinu, nasmijava i razgaljuje. Thorsson je u međuvremenu komadima „Djed“ (2010) i „Klinac“ (2013) zaokružio trilogiju čiji su junaci muški članovi obitelji, a šira, univerzalnija tema pozitivno, optimistično, radosno čuđenje životu uvijek punom novosti, iznenađenja, prepreka i nepoznanica.
„Ja, tata!“ u nas je premijerno postavljen koncem 2011. Rushaidat je nagrađen nagradama Fabijan Šovagović za najbolju mušku ulogu na Festivalu glumca 2012. te Zlatni smijeh Mladen Crnobrnja Gumbek na Danima satire iste godine. Licenca za izvođenje predstave u nas istječe 31. srpnja 2014., što će reći – uhvatite ga dok još možete! Bez premišljanja!
(Teatar EXIT, Zagreb, 9. svibnja 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
