‘Zašto u ovoj kući ne može proći nijedna sekunda bez drame?’ – ‘Zato što se volimo.’
U peteročlanoj britanskoj (Londonskoj?) obitelji roditelja intelektualaca i troje djece koja traže svoj put, uvijek je vrlo živo, osobito stoga što namćorasto ciničan tata Christopher (Marko Torjanac) inzistira na nekonvencionalnoj otvorenosti i kresanju (svoje verzije) istine u lice u svakoj prilici, smatrajući da je to ispravan način odgoja, da je riječ o vrijednostima koje valja usaditi potomcima kako bi stekli odgovarajući odnos prema nevaljalom životu i svijetu. Premda time izražava bunt protiv konvencija i stereotipa nakrivo postavljenog društva, Christopher je istodobno i licemjer jer, mada će ih saslušati, nije sklon uvažavanju tuđih mišljenja, argumenata i osjećaja, nego svojoj obitelji, svojem plemenu, klasično patrijarhalno nameće svoju duhovnu vlast i na neki ih način drži u strahu. Umjesto da učvrste osjećaje sigurnosti i samopouzdanja, djeca, otprilike dvadesetogodišnjaci, takvim su ih drilom izgubila.
Predstave kazališta Planet Art su, primijećeno je (Igor Ružić, tportal.hr), orijentirane na tzv. srednjestrujaške tekstove i istu takvu inscenaciju, no to nipošto ne treba shvatiti kao manu. Eventualni problem „srednjestrujašenja“ može biti u tome da se „sigurni“, „provjereni“ parametri koriste kao okvir ili izgovor za otaljavanje ili odrađivanje. Uostalom, kao i bilo koji drugi stil koji se može koristiti s nadahnućem ili tek kao maska. U načelno „klasično srednjestrujaški“ postavljenim „Plemenima“ – kostimi, scenografija, svjetlo, mizanscena, teatarski pseudorealizam, scenoslijed ne izlaze iz granica „obične preglednosti“ – odrađivanja nema ni u tragovima. Posrijedi je zdušno i strasno, s dubokim razumijevanjem režiran i odigran komad usredotočen na vrsnoću teksta britanske dramatičarke i redateljice Nine Raine.
Tekst (u prijevodu Marka Torjanca i Jasminke Pakušić) ne prikriva svoju „napisanost“ i konstruiranost, ne doima se „istrškom iz života“ (poput, primjerice, razmjerno slično fokusirane recentnije obiteljske drame oko kuhinjskog stola, &TD-ove „Mrzim istinu“ Olivera Frljića) no iznimnom točnošću i odlučnošću dubi i prodire u mnoge nijanse i slabo osvijetljene zakutke svakodnevnog ljudskog ponašanja, karaktera i odnosa, ljušteći slojeve i nastojeći raspetljati vrzino kolo silnica koje upravljaju ljudskim bićem, a koje onda tvore i društvo u kojem živi. Promatrajući jednu razmjerno netipičnu, ali ipak svakodnevnu, iz života, a i iz kazališnih, filmskih i književnih nam djela ipak razmjerno poznatu obitelj, Raine se pronicljivo bavi pitanjem potrage za identitetom, ne u onom suštinsko-filozofskom smislu, nego u dnevno-praktičnom, s kojim se, svjesno li nesvjesno, suočava većina ljudi. Tko sam ja? Koje je moje u svijetu, u društvu, u okolini, u obitelji? Koji je pravi, najbolji omjer individualnosti i kompromisa u nužnoj prilagodbi kolektivu i normama? Svatko se to katkad zapita, zar ne? A što je tek s onima koje mori kakav hendikep, kao što je primjerice gluhoća od koje pate sin Billy (Slaven Španović) i njegova draga Sylvia (Petra Kurtela) ili mucanje i javljanje „glasova u glavi“, koji muče sina Dana (ovom zgodom Matija Kačan, u alternaciji Janko Popović Volarić). Izbori i mogućnosti su oskudniji, a svijet se doista smanjuje.
Načinjući mnogošta, Raine ne nudi odgovore ni laka rješenja, predstava se čak ne doima ni dramski posve zaokruženom, nego jednostavno prekinutom u određenoj točki. No ne bilo gdje, nego na dobro izabranom mjestu, kad je već izrečeno i pokazano sve što je potrebno. Iako svršetak ni ne sluti na happy end – život uvijek rađa nove prepreke, a čovjek putem sazrijeva ili pomalo odustaje – „Plemena“ se u cjelini ne doimaju ni depresivno, niti poražavajuće, nego osnažuju, vjerojatno zbog iskrene i inteligentne suosjećajnosti te uzorite snage u suočavanju s problemima i priznavanju njihova postojanja te iskazivanjem namjere i volje da se njima bavi.
„Plemena“ međutim, nisu izrazito „djelo poruke“. Ona, poruka, misao, ideja, problematika, je u njegovoj srži, a najjači efekt predstave je onaj topline i zanimanja za čovjeka kojega odlikuju i vrline i mane, koji nije jednostavno, nego složeno stvorenje, koji može uzrokovati i generirati dobro i zlo, nenamjerno i namjerno. Ne rabeći izlizane sentimentalne sheme, postiže jak emocionalni učinak, osobito dirljivo pred kraj, u prizorima u kojima Sylviom ovlada smetenost.
Redom srčane glumačke izvedbe – uz spomenute, tu su još Slavica Knežević (u alternaciji s Jasnom Palić Picukarić) kao majka te Vanda Winter (u alternaciji s Lanom Gojak) kao kći Ruth – i odgovarajuće „neprimjetna“ režija Slavice Knežević urodili su predstavom koja podjednako osvaja provokativnošću i duševnošću.
Ovo posljednje dodatno je naglašeno promišljenom uporabom glazbenih brojeva, među kojima posebno upečatljivo, na izvanrednom razglasu, u emocionalno povišenom trenutku zaori blues-rock „Cry Baby“ Berta Bernsa i Jerryja Ragovoyja u izvedbi Janis Joplin i njezina Full Tilt Boogie Banda.
Slaven Španović za ulogu je Billyja nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta 2013. za iznimno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, a valja spomenuti da je izvornik „Tribes“, premijerno postavljen 2010. u londonskom Royal Court Theatru, a potom u njujorškom of-brodvejskom Barrow Street Theateru 2012. požnjeo same kritičarske hvalospjeve te osvojio ugledne nagrade: Drama Desk, New York Drama Critics Circle i Off-Broadway Alliance za najbolju predstavu 2012.
(Teatar EXIT, Zagreb, 11. svibnja 2014.)