Još otkako je producirao besprijekorni povratnički album Solomona Burkea ‘Don’t Give Up on Me’ 2002., Joe Henry kao da je preuzeo primat u stvaranju ploča natopljenih atmosferom od Daniela Lanoisa i postao, uz T-Bone Burnetta, jedan od najtraženijih i najcjenjenijih producenata današnjice.
U izvrsnoj trilogiji vlastitih albuma koju čine „Tiny Voices“, „Civilians“ i „Blood from the Stars“ taj svoj specifičan, zadimljeni noir zvuk doveo je blizu savršenstva, a zatim se na albumu „Reverie“ vratio akustici prethodnih albuma, pa tako i njegov upravo objavljeni trinaesti album „Invisible Hour“ zvukom više nalikuje primjerice njegovome americana albumu „Short Man’s Room“ iz 1992. nego spomenutim albumima nastalim u prošlom desetljeću.
Na pjesničkom planu, čini se da se Henry odlučio za izravnije i manje zakučaste stihove nego na prošlom albumu, što se pokazalo kao dobra odluka. Ključna pjesma albuma „Sign“ nastala je iz projekta Narrative4 irskoga književnika Columa McCanna (koji je i koautor naslovne pjesme ovoga albuma) u kojemu je okupio ekipu koju su činili profesori, pisci i aktivisti, ali i slavni književnik Salman Rushdie, glumac Gabriel Byrne i, naravno, Joe Henry, a zadatak je bio napisati kratku fikciju koja bi bila objavljena u časopisu Esquire pod skupnim nazivom „How To Be A Man“. Henry je iz priče koju je napisao stvorio devetominutni valcer koji plijeni pažnju osjećajem za naraciju i dokazuje još jednom da Joe po kvaliteti pripada samom vrhu kantautorske ponude, a zapravo cijelo vrijeme ostaje slabo zapažen i nedovoljno priznat.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cRp1w8Zqr4g[/youtube]
Priča je to o momku koji se pretvara da je gluh i bježi iz Montreala u široki svijet i propast, a glazbeno je bubanj i puhači pretvaraju u pogrebni marš te slušatelj biva uvučen u povorku s osjećajem da vuče nogu za nogom sa šeširom na prsima. Album otvara još jedna ljepotica nazvana „Sparrow“ koja na jedinstven način promišlja brak (a ovdje namjerno ispuštam podatak s kim je Henry u braku); uvodni stihovi glase: „It wasn’t peace I wanted, it wasn’t peace I found…“ Uistinu, brak je glavna tema cijeloga albuma, no pjesme na njemu nisu ni o bračnoj sreći, niti o bračnim nedaćama, već više služe kao studija filozofske teorije zajednice koju Henry izlaže sjajnim pjesničkim umijećem da na trenutke budi pomisao da je riječ o uglazbljenom Shakespeareu. „Grave Angels“ glazbeno je najvedriji trenutak albuma koji mu osigurava prijeko potrebnu emocionalnu ravnotežu i time ga čini još vrednijim iskustvom. U toj pjesmi sažima se bračna tematika u stihovima: „I take all this to be holy/ If futile, uncertain and dire/Our union of fracture, our dread everlasting/This beautiful, desperate desire“.
Već više od deset godina kad god Joe Henry objavi album, riječ je o ploči koja bi morala završiti u bilo kojoj Top 10, ako ne i Top 5 listi najboljih albuma godine. „Invisible Hour“ nikako nije iznimka.
Ocjena: 9/10
(Edel, 2014.)