10. Vip Zagreb Jazz Festival kotrlja se u svom jubilarnom izdanju kroz cijelu godinu, a treći od petnaest koncerata, koliko ih je ukupno predviđeno, sinoć je u prepunom ZKM-u još jednom potvrdio značaj Festivala u smislu izvrsnosti glazbene ponude metropole.
Carla Bley, Steve Swallow i Andy Sheppard su u gotovo dvosatnom nastupu nadahnuto plovili kroz svoj komorni jazz očaravajući publiku kako glazbom, tako i pristupom, a reakcija je bila sve samo ne komorna. Dugi aplauzi bili su dokaz da je komornost izazvala točno onoliko euforije koliko po dobrom ukusu jazz feedbacka i priliči takvom nastupu. No opet pričati o komornosti glazbe Carla Bley Trija u dobroj mjeri je i stranputica.
Ispod površine to je bilo uranjanje u emocije gdje je zvukovno najviše do izražaja dolazio britanski saksofonist Andy Sheppard kako na tenoru, tako i na soprano saksofonu kojim je onomatopejski kumunicirao na samom početku u uvodnoj (trodjelnoj) skladbi „Wild Life“. Suprotno očekivanju onih manje upoznatih s radom Carle Bley koji su pohodili koncert, Carla je tijekom cijelog nastupa gotovo bila neprimjetna, konstantno u ulozi pratnje s decentno protkanim solo minijaturama kojima je ponajviše pratila i naglašavala sola Swallowa i Shepparda da bi tek u posljednjoj „The Girl Who Cried Champagne“ naglašeno ‘iskoračila’ u solo. No izvrsnost se stalno osjećala u zraku, njena preciznost i odmjerenost kad je u pitanju spori tempi, čak i kad je naizgled izmjenjivala samo dva akorda, kako je to bio slučaj u skladbi „Rut“.
Snažna poveznica između klavira i saksofona bio je basist Steve Swallow. Za početak Swallow je gotovo jedinstveni jazz glazbenik po tome što akustičnu bass gitaru svira trzalicom, a taj zvuk istovremene topline i preciznosti je možda i najkarakterističniji za Carla Bley Trio, jer gotovo u potpunosti odrađuje sve što bi se inače očekivalo i od nekog bubnja u pozadini (kojeg naravno nema), a opet u solo dijelovima decentno ulazi u sferu zvuka jazz gitare, čime nudi predivan spektralni balans i bogatstvo zvuka neuobičajenog za trio.
Kao se trio u svojoj glazbenoj jednakosti prezentirao glazbeno, identičan je bio i u obraćanju publici. Nije sam Bley bila glavni konferansije, već su jednako tako pristupali mikrofonu i Swallow i Sheppard.
Glazbeno su se filigranski poigravali i kao da su škakljali neke zatomljene emocije publike, kao da su zatitravali podsvjesno. „Tricyclen“ je tako bilo decentno draškanje sjećanja na dječju zaigranost, „Healing Power“ je naglašeno kotrljao blues ritam dajući jasnu sugestiju o snazi izlječenja koju blues ima u sebi, da bi u „The Girl Who Cried Champagne“ u novoj koncertnoj inkarnaciji sve ‘mirisalo’ na Brazil, pa sad obzirom na pro i kontra histeriju oko nogometnog prvenstva u Brazilu i ironiju koju u sebi sadrži naslov skladbe, u tom postupku (kao što je i izbor skladbe) protkano je višeznačjem koje je i prilično aktualno. A opet ništa nije direktno objašnjavano, već je ‘ostavljeno da visi u zraku dvorane’ i svakome je ponaosob prepušteno izvlačenje eventualnog zaključka.
Iz svega proizlazi da je glazbena magija iznimno jaka u ovom sastavu i u to smo se plastično mogli uvjeriti sinoć, kao što smo se mogli uvjeriti i u to da u superlativima nimalo ne pretjeruju jazz kritičari sa Zapada kad pišu kako Carla Bley Trio nikad nije zvučao bolje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
