Kako naučiti i usvojiti pravila bontona, dobrog i prikladnog ponašanja u društvu, a da poduka ne ide na živce?
Knjige „Bonton 1“, „Bonton 2“ i „Bonton 3“, sve podnaslovljene „Kako da ne postanem klipan/ica u 100 lekcijica“ iznimno plodnog hrvatskog pisca i pjesnika – iza njega je više od osamdeset knjiga (!) – za djecu i odrasle, Zvonimira Baloga (1932), osmišljene su pod tom egidom, mada se bontonom bave balogovski pobudnom i zabavnom mješavinom poštovanja i nepoštovanja, nerijetko metaforički „slovajući miješa“ te tako čitatelja ostavljajući u dvojbi oko smisla poruke.
No jedna od Balogovih trajnih spisateljskih misija jest sokoliti maštu, otškrinuti vidike, zorno pokazati da se bilo što može sagledati na svoj način, iskosa, iz nestandardnog kuta. Imati vlastiti stav, ne bojati ga se, propitivati i izazivati konvencije, njegovati individualnost. I pritom se igrati. Biti veseo i optimističan. A uza sve to ipak se uklopiti u opće društvene standarde. Težiti obrazovanju, stjecanju znanja, kvalitetno se služiti onime u glavi. Kako se kaže, raditi na sebi.
Pristojan treba biti iz obzira prema drugome, no to ne znači uvijek biti slijepo pokoran svakom bontonskom (i drugom) kalupu, jer mnogi su od njih tek inercijom opstali atavizmi.
Sastavljeni od niza humorističnih, zafrkantskih, parodijsko ironičnih, ludičkih esejića prožetih igrama riječi i aforističnočću, lepršavo didaktični bez dociranja, tri Balogova „Bontona“ – prvome i drugome ovo je peto izdanje (izvorno objavljeni 1986., odnosno 1995.), dok je treći, nešto ozbiljnije tematske intonacije, svježi prilog – opremljena su šamantno anarhičnim ilustracijama Ninoslava Kunca.
Kao i sva dobra literatura za djecu, i Balogova će naići na dobar odjek kod odraslih. Literatov kolega Ludwig Bauer nekom zgodom čak reče da svijet toga popularnoga i lektirnoga pisca posve mogu razumjeti samo odrasli.
(Mozaik knjiga, 2013.)