Wattsov odrješit zvuk i gibak pristup obilježili su i drugi zagrebački nastup američkog saksofonista u posljednjih godinu dana.
Iskusni veteran Ernie Watts (1945.) pred zagrebačkom je publikom posljednji put svirao prije manje od godine dana, 20. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga, a ovom je zgodom, kao gost solist otvaranja koncertne sezone Jazz orkestra HRT-a ponudio podjednako uvjerljiv, dojmljiv i uzbudljiv spoj duhačke snage i poetske opuštenosti.
Na repertoaru priredbe nazvane Saxophone Legacy iliti Baština saksofona, sa sedamnaestočlanim je Jazz orkestrom HRT-a pod ravnanjem Saše Nestorovića, u nešto više od dva sata – s početkom točno u 20 h! – odsvirao četrnaest skladbi, kako klasika svojih kolega i prethodnika kao što su „Wabash“ Cannonballa Adderleyja i Mikea Baronea, „Body and Soul“ Johnnyja Greena, Edwarda Heymana i Tommyja Newsoma ili „Both Sides of the Coin“ Michaela Breckera i Mikea Baronea, tako i vlastitih brojeva nadahnutih, napominjao je između pjesama, umjetničkim djelima i radnim elanom svojih uzora poput Charlieja Parkera, Johna Coltranea, Dona Menze, Sonnyja Rollinsa, Boba Mintzera…
„Mediji, znalci i stručnjaci neprestano nam otkrivaju nove talente i nove velikane, ali ne smijemo zaboraviti one stare i pokojne,“ upoznao nas je Watts sa svojom vodiljom.
Wattsov gotovo poslovno radni odnos prema nastupu i izvedbi na svoj način podiže razinu začudnosti, jer njegovu sviranju nipošto ne manjka pustolovnosti, svojeglavosti, ni slobode lutanja u kojem god pravcu poželi, no njegove notno-ritmičke improvizacijske eskapade – osobito mu je milo čvrsto, odlučno soliranje po svršetku kompozicija, kad ostali glazbenici utihnu – gotovo nikad ne ostavljaju dojam ekscentričnog iskakanja iz kolosijeka. Jasan, snažan, odsječan, no istodobno i razigran, fleksibilan i vjetropirast, Watts pozornost ne plijeni šepirenjem, nego aurom radišnog profesionalca koji naizgled samo obavlja svoj posao, a zapravo je prvorazredan majstor čije uživanje u onome što čini samo po sebi prerasta u umjetnost.
Jedna od zabavnijih točaka koncerta bila je kratka i nenametljiva, gotovo usputna saksofonska asocijacija (bez pedala, samo prsti i pluća) hendriksovskog wah-wahiranju; minute uzbudljive neizvjesnosti ponudio je odsječak u kojem je Watts stao sučelice bubnjaru Marku Lazariću i pokušao ga navesti na glazbenu igru; najemotivnijim se minutama učinila izvedba nježnog broja „First Song“ nedavno preminuloga Charlieja Hadena u kojoj je Saša Borovec nadahnuto interpretirao dirljivu kontrabasisističku dionicu.
Htjednemo li usporediti ovaj i prošli Wattsov nastup, jezičac će možda mrvicu prevagnuti u smjeru prethodnoga, naprosto zbog toga što je Watts tad nastupao sa svojim (europskim) kvartetom, dakle u formaciji koja prirodom stvari omogućuje neposrednu razmjenu ideja i impulsa, dakle, spontanog glazbenog paprenja, dok moćan big band prije svega mora funkcionirati kao pouzdana mašina.
Saxophone Legacy bijaše prvi nastup ovosezonskog osmokoncertnog ciklusa Jazz orkestra HRT-a, od čega će šest priredbi biti održano upravo u MSU-ovoj dvorani Gorgoni koja je u pogledu zvuka (a i drugoga), uz ZKM i Malu dvoranu Lisinskoga, nedvoumno najbolji koncertni prostor u Zagrebu.
Sljedeći gost jazz ciklusa američki je kontrabasist Christian McBride koji s HRT-ovim džezistima u Gorgoni svira 28. listopada, dan poslije nastupa sa svojim triom u ZKM-u, u sklopu 10. Vip Zagreb Jazz Festivala.
Gorgona, MSU, Zagreb, 1. listopada 2014.