Dave Grohl je stara škola – koliko god inzistirao na tome da albume isporučuje uz obvezatni dodatni koncept, glazba tu nikad nije na gubitku. Ni osmi album trenutačno najisplativijeg rock benda na svijetu nije iznimka.
Dave Grohl uživa u dragovoljno preuzetoj ulozi spasitelja rock and rolla. Drugih kandidata s takvim kvalifikacijama ionako nema, jedino je pitanje koliko danas vrijedi ono što se spašava, kao i od koga se točno spasiti treba. Bazični rock and roll, kojeg prakticiraju mulci sa stadionskom bukom u ambicijama, već godinama proživljava krizu autorstva, a i „neprijatelji“ su mu nejasni. Nisu to više ni društvo, ni sistem, a niti apstraktni zatomljivači slobode. Uperiti prstom može se jedino u glazbenu industriju, ali kakav je to dušmanin od kojeg se jednostavno može otići? I slavno propasti. Dave Grohl jedan je od glavnih igrača industrije, nemilosrdnog sustava koji niti razumije, niti voli glazbu, a pritom nekim čudom i dalje ne gubi na relevantnosti i vjerodostojnosti.
Čuda, ustvari, tu i nema. Grohl je došao iz najvećeg benda na svijetu, da bi potom osnovao jedan još veći. Nakon petnaest godina ustrajanja, napunio je Wembley i snimio „Wasting Light“, nesumnjivo remek-djelo iz kojeg je, kao svojevrsni nastavak, izašao i aktualni „Sonic Highways“. Uloga spasitelja Grohlu dobro pristaje; i kad snima album na analognu traku i kad spašava kultna studija od propadanja i kad ga pred kamerama dječački ponesu emocije i kad osam novih pjesama snima u osam različitih gradova, a sve to proda HBO-u ne bi li završio u prime-timeu. I u svemu tome je prokleto simpatičan.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Y3B0Vx_yQgo[/youtube]
Bilo bi lako mrziti spasitelja Davea Grohla da nije beskrajno talentiran i iz albuma u album ludo inspiriran. Priča iza „Sonic Highways“ nije toliko emotivno nabijena kao ona koja je stajala iza „Wasting Light“, stoga i nema epskih trenutaka kakvi su bili „Arlandria“, „I Should Have Known“ ili „Walk“, no radi se o istom stanju svijesti, istoj viziji i istom odstojanju od početaka benda, koji su zvučali „bogohulno“, gotovo poput indie-popa. Foo Fightersi nikad nisu zaredom snimili dva ovoliko slična albuma.
Prvi singl „Something from Nothing“ nosi u sebi podosta od onoga što Foo Fightersi jesu, ili su nekad bili, sve do funky bas linije, koja je novitet i koja pjesmu dovodi do eksplozije riffova, do sumanutog kraja. Takav recept, s neminovnom gitarističkom gradacijom i pjevanjem iz petnih žila, Grohl koristi i u „The Feast and the Famine“, a takva katarza spašava i narednu, „Congregation“, od prosječnosti. Što se hedbenganja tiče, tu priča završava.
Drugu cjelinu ploče otvara dvodjelna „What Did I Do? / God As My Witness“, neočekivano zapakirana u strukturu glam-rocka; slatkasto i čvrsto, David Coverdale bi ubio za jednu takvu. „Outside“ je još jedna koju je trebalo spašavati od bezličnosti, a to se postiglo još jednim novitetom u zvukovnom opusu Foo Fightersa – gitarskom „nedokučivošću“, gotovo floydovskom. „Outside“ se tako – umjesto da postane jedna od onih koje popunjavaju prostor na CD-u, čemu je opasno naginjala – transformirala u biser na polovici albuma.
Ako baš moramo tražiti onu bez kojih bi se moglo, ta se odaziva na „In The Clear“. Preobična, nepamtljiva i ziheraški dosadna. Za razliku od molske „Subterranean“, zamamne pravolinijske indie melankolije, na koju se nastavlja „I Am a River“ koju su Foo Fightersi, ljubitelji grandioznih završnica, natrpali svim i svačim i učinili je kolosalnom, s razlogom pretjeranom.
Spašava li Dave Grohl sa „Sonic Highways“ rock and roll? Ne znamo. Ali svakako ga održava uzbudljivim, seksepilnim i glasnim. A i za to mu, u vremenu kad se suzne oči u CD shopovima bolje prodaju od riffa, idu velike zasluge.
Ocjena: 9/10
(Roswell/RCA / Menart, 2014)