U svijetu u kojem su novinarska etika i moral davno zaboravljene, arhaičke osobine koje svakom mediju stoje na putu zarade, ‘Noćne kronike’ zalaze duboko u srž problema i dolaze do osobe od koje sve to kreće: onoga tko drži kameru i snima najveću ljudsku patnju i tragediju te ju prodaje za sitne novce.
Dana Gilroya nikako ne možemo smatrati nekakvom scenarističkom, a ponajmanje redateljskom facom. Čovjek je već debelo zagazio u 50. godine svog života, a do sada se može pohvaliti sa svega par zanimljivih scenarija i priča, među kojima valja izdvojiti evenutalno one za Singhov “The Fall” i “Real Steel”. Upravo zato nitko nije očekivao ništa od mračne triler-drame “Noćne kronike”, njegovog redateljskog prvijenca kojega je sam i napisao, ali eto… koliko god ugodna filmska iznenađenja bila rijetka, toliko volimo kada se ona napokon i dogode!
“Noćne kronike” prate mladog i nezaposlenog sociopata Louisa Blooma (Jake Gyllenhaal) koji jedne večeri slučajno naleti na tešku prometnu nesreću. Gledajući policajce kako iz gorućeg automobila pokušavaju izvući nesvjesnu vozačicu, primjećuje Joe Lodera (Bill Paxton), freelance snimatelja koji sa svojom ekipom obilazi Los Angeles u potrazi za upravo ovakvim događanjima čije snimke zatim prodaje televizijskim postajama iz cijeloga grada. Louis odmah zagrize, kupi lošu ručnu kamericu i počinje snimati reportaže ubojstava, pljački i nesreće te pronalazi svojevrsnog mecenu u beskrupuloznoj urednici jutarnjih vijesti na jednoj lokalnoj televiziji, Nini Romini (Rene Russo). Posao se polagano počinje širiti te Louis zapošljava beskućnika Ricka (Riz Ahmed) kao svog pomagača, ali uskoro shvaća kako za pravi napredak mora sam početi stvarati svoje vijesti!
“Noćne kronike” su vrlo mračan i često mučan film za gledanje, ne zbog gnjusnih grafičkih prizora (kojih ima, ali nisu toliko strašni) već zbog same činjenice kako se stvari koje film prikazuje uistinu i događaju, iako ih mi uvijek pokušavamo nekako potisnuti i praviti se da se to jednostavno ne događa. Javnost je oduvijek uživali u gledanju zločina i tuđih nesreća, a to je pogotovo slučaj u SAD-u, državi koja je apsolutno paralizirana strahom i gdje su ubojstva, nemiri i policijska brutalnost uglavnom glavne vijesti svakog dana. Gilroy je u “Noćnim kronikama” napravio jednu fantastičnu stvar, a ta je da ne želi suditi tom sustavu, ne upire prstom niti u gledatelje, niti u medije i ne pokušava pronaći nekakvo rješenje, već jednostavno daje svoju objektivnu kritiku mašinerije koja podiže gledanost i donosi novac. To je svijet u kojem na žalost živimo i koliko god nam gnjusni bili prizori kamera koje se doslovno zabijaju u lica unesrećenih, želimo da one budu tamo i prenesu nam tu patnju u toplinu i sigurnost našega doma. Zašto je tome tako ostaje na psiholozima i sociolozima da objasne, a Gilroy je to znalački izbjegao i upravo je to jedan od dva velika plusa ovog filma.
Drugi je apsolutno fenomenalna uloga Jakea Gyllenhaala, glumca koji još uvijek ne uspijeva probiti onu mainstream barijeru, ali je bez sumnje jedan od top 10, barem što se tiče Hollywooda. “End of Watch”, “Prisoners”, “Enemy” i sada “Noćne kronike”… zalomilo mu se nekoliko izvrsnih uloga, a ne bi me čudilo da za zadnju bude i jedan od izglednih kandidata za Oscara. Naravno, sama njegova gluma bi bila bezlična da Gilroy nije stvorio izvanredan lik sociopata, rijetko viđenog ljigavca koji uistinu nema nikakav osjećaj empatije ili kajanja i koji uistinu prezire sve ljude oko sebe, svojevrsnog neemotivnog robota čiji je jedini životni cilj algoritamskom točnošću ispunjavati svoje osnovne funkcije i ostatak vremena posvetiti beskompromisnom penjanju preko leševa sve dok ne dođe do vrha. Jake je taj lik portretirao ne samo mimikom, već i nevjerojatnim tjelesnim transformacijama, grbeći se i pomičući dijelove tijela jezivo unisono te time podsjećajući na nekakvog pećinskog goblina ili drugu ljigavu fantasy figuru, a sam je priznao kako je u pripremi za ovu ulogu smršavio 10-ak kilograma kako bi još više podsjećao na „gladnog kojota“. Način na koji priča, na koji se odnosi prema drugim ljudima i njegova uistinu pomaknuta razmišljanja zaokružuju jedan od najboljih sociopatskih likova u posljednjih 20-ak godina, a njegova prezentnost jednostavno lijepi pogled gledatelja za ekran/platno.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UPawRAHG-0g[/youtube]
Uz vrhunske uloge ostatka glumačke postave, fantastično jezivi soundtrack legendarnog „gubitnika“ Jamesa Newtona Howarda (8 nominacija za Oscara u glazbenim kategorijama, niti jedna pobjeda) i magični vizual noćnog Los Anglesa, teško je ne uroniti u mračni i pomalo bezdušni svijet koji je stvorio Dan Gilroy, iako on nije nimalo privlačan nama prigradskim mekušcima. Ipak, nije sve toliko bajno u zemlji “Noćnih kronika”, pa se itekako osjeti Gilroyevo režijsko neiskustvo u neuravnoteženom tempu i mjestimičnom nepotrebnom odvlačenju fokusa na totalno nebitne stvari i propuštanje prilika da se „zakuca“ neki već pošteno profilirani motiv, a i skromne produkcijske mogućnosti u nekoliko navrata ostavljaju direktora fotografije u nezavidnim i prilično nefilmičnim situacijama.
Ipak, tih se nekoliko manjih propusta izgubi u obimu ostatka filma te “Noćne kronike” na kraju ostaju iznimno pozitivno iskustvo i jedno od definitivno najvećih iznenađenja ove godine. Možda će mnogim gledateljima sama tematika kojom se ovaj film bavi biti šokantna novina, no i za njih kao i za sve ostale koji su već prije znali na kojim principima funkcioniraju suvremeni mediji ovaj bi film bez problema mogao poslužiti kao instrukcijski video te će sigurno ostati lutati po mislima još dugo nakon prvog gledanja. A kada se u jednadžbu ubace i ostali filmski elementi te posebno istakne Oscara vrijedna gluma Jakea Gyllanhaala, nema se što puno reći osim: gledanje obavezno!
Ocjena: 8/10
(Bold Films; 2014)