‘Žalite čovjeka čiju diskografiju niste pošteno ni poslušali’, pročitao sam jedan komentar na Facebooku navečer tog 22. prosinca i zamislio se načas. Koliko god brutalan bio, nije daleko od istine…
Gledano iz osobne perspektive nekog tko ga je posljednja tri puta gledao u Zagrebu u rasponu od 15-ak godina, Joe Cocker nije bio pjevač zbog kojeg sam kao za neke druge potezao do Italije, Austrije ili Slovenije, ali ga nisam propuštao kad je bio u mom gradu. Uvijek su to bili dobri koncert čija kruna je redovno bila „With A Little Help From My Friends“ koju je Cocker kao katarzu koja pomiruje mnoge generacije izvodio na kraju. I uvijek je onaj njegov poznati promukli krik na najvišoj emotivnoj točki pjesme bio ono nešto što instantno puni dušu. Zbog toga čovjek ode sretan s koncerta.
Kao da je s tim krikom na slobodu puštao i srž poruke Woodstocka koja je do tada bila začahurena dok je pjevao recentni repertoar. Onaj trenutak koji je pokojni Hunter S. Thompson zauvijek najbolje definirao, a to je ‘trenutak prije nego li se veliki val razbio o stijene’. Iako je u velikom dijelu svoje kasnije karijere dobivao brojne nagrade među njima i Grammyja za duet „Up Where We Belong“ s Jennifer Warnes (soundtrack filma „Oficir i dženlmen“) i obradio brojne klasike i time ih tek učinio klasicima (jer nemali broj puta je među glazbenicima izrečena definicija da nemaš evergrin dok ga Joe Cocker ne otpjeva) ipak je „With A Little Help From My Friends“ bila i ostala ona najviša točka njegove karijere kojoj se na svakom koncertu vraćao. Nikad se nije dogodilo da je publiku zakinuo za nju. Cocker je bio poput mudrog glasnika koji shvaćao da je jedna pjesma postala puno veća od njega. To nije bilo zato jer je to slučajno bila pjesma The Beatlesa, već upravo suprotno, on ju je načinio svojom na isti način kako je Jimi Hendrix Dylanovu „All Along The Watchtower“ učinio svojom, što je Bob Dylan tada i priznao.
Ta druga polovica 1960-ih bila je vrijeme snažnog previranja kontrakulturnih pokreta koji su tražili i ‘soundrack svoje revolucije’, a rock and roll kao pomirenje crne i bijele glazbe također je stubokom promijenjen u odnosu na desetljeće prije. Poruka u glazbi postala je nikad važnijom nego tada kao i njena inovacija. Na način kako je najveći gitarist rocka postao crnac, tako su najveći pjevači tog vremena postali bijelci koji su pjevali poput crnih pjevača. Kako je to u Americi bila Janis Joplin, tako je iz Sheffielda, britanskog grada teške industrije, došao Joe Cocker – čovjek poderanih glasnica, istrzanih pokreta, scenske energije jednog Otisa Reddinga i glasa koji je prepun soula i bluesa i koji je od jedne od najbenignijih pjesama Beatlesa zajedno s Jimmyjem Pageom i Steveom Winwoodom kreirao maratonsku himnu generacije.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=bRzKUVjHkGk[/youtube]
O upečatljivosti njegove vokalne izvedbe, kao i kompletne osobnosti dobro je posthumno poentirao njegov agent Barrie Marshall kad je rekao da je bio unikatan. I uistinu je bio unikatan. Nakon što se veliki val kontrakulturnog pokreta razbio o stijene, Cocker je nastavio igrati po utabanim pravilima showbizza; bio je pjevač. U pravom smislu te riječi. Nikad ničim drugim nije privlačio pažnju na sebe. Uvijek je imao dignitet pjevača i u situacijama u kojima bi mnogi drugi bili brzo zaboravljeni on je trajao i uvijek bio dovoljno zanimljiv svojoj publici u koju je također unovačivao dovoljan broj novih slušatelja. Od početka 70-ih pa do sada svaka generacija imala je po jedan njegov sentiš u kolektivnom sjećanju kao i „With A Little Help From My Friends“ koja je bila točka u kojoj se sve spajalo. Bio je i ostao stari hippie, jedan od onih koji su ‘ostali na nogama’ kao pravi svjedoci jednog vremena iako je djelovao u glazbenom segmentu u koje je to pomalo nemoguće biti, a to je pjevanje tuđih pjesama.
Posljednji put u Zagrebu nastupio je 1. lipnja 2011. u Areni i tada je pokazao da ne voli kad publika na njegovom koncertu sjedi. Bila je odluka organizatora da se postave stolci, a Cocker je po izlasku već s „Hithcock Railway“ i „Feelin’ Alright“ tu ideju poslao u vjetar. Samo je tijekom izvedbe cimnuo rukama prema gore i ono što je u početku izgledalo kao godišnja skupština gerijatrije pretvorilo se u koncert na kojem se pleše.
Nakon koncerta iste te večeri dogodila se i jedna zanimljiva epizoda, naime kolegici koja je organizirala popularno zvani meet & greet, tj. druženje s Cockerom nakon koncerta je zamolila mene i još nekoliko poznanika da ‘glumimo’ slovenske meet & greet fanove koji su iz nekog razloga imali problema na graničnom prijelazu, pa čisto da se ne obruka u smislu da se pred Cockerom ne pojavi par njih. Pristao sam zbog nje, jer mi se odavno ne sviđa ta polu-elitistička meet & greet koncepcija u kojoj neki veliki bendovi koje sad neću imenovati još to i ekstra naplaćuju svojim vjernim obožavateljima. Uglavnom bilo se odužilo čekanje u jednom od hodnika Arene, već smo bili i zaboravili što čekamo. U nekom trenutku sve je zamirisalo onako kako to miriše u amsterdamskim coffee shopovima. Aroma pažljivog križanja i razvijene hortikulture. I onda se pojavio on. Nasmijan, opušten i odjeven u havajsku košulju. S približavanjem i rukovanjem miris je postao intenzivniji. Pročavrljao je par riječi s nama i potom nam zaželio ugodnu večer. Nije bio nedostupna zvijezda, niti je postojao protokol potpisivanja merchandisea, niti su agenti oko njega bili kruti u ophođenju, već upravo kratko neformalno druženje u kojem nikome nije bilo neugodno. Stari nas je jednostavno dobio na prvu.
Hvala ti Joe. Putuj gore gdje i pripadaš.