Na mini-turneji Hrvatskom, Austrijom i Slovenijom, u subotu se uvečer hrvatskoj publici predstavila vokalistica-veteranka Linda Sharrock iz Beča, u pratećem sastavu trija sugrađanina joj saksofonista Marija Rechterna, te slovenske ritam-sekcije Jošta i Vida Drašlera.
Već od samog plakata koji je pozivao na koncert velikim sloganom “Free Jazz u Krapini”, te je u potpisu apelirao na besplatan ulaz, dao se isčitati citat legendarne povijesne nelagode s kojim su se suočili izvođači albuma “Free Jazz”, dvostruki kvartet Ornettea Colemana. Kako je izjavio jedan od aktera – usprkos tome što su mase doslovno hrlile na koncerte, bio je to financijski debakl, jer su slušatelji mislili da “free” znači – besplatno! Koncert su organizirali udruga Jazzush i Gokul iz Zaboka koji su poznati po Green Room Sessionima.
Publiku u dvorani Pučkog otvorenog učilišta, dočekao je krajnje nesvakidašnji prizor. Kvartet je tek s dvije razglasne kutije ozvučio kontrabas, vokal i instrument nalik afričkoj violini, koji bi se prema onom što iz nje izlazi trenjem gudala, prije moglo opisati kao oruđe sonarnog konkretizma, budući da čisti ton – ne izlazi. Rechtern (r. 1942. g.) je većinu koncerta svirao saksofone, pokazavši se kao istančani vladar freebop fraziranja iz grla, te multi-instrumentalist na baritonu, sopraninu- i altu. Svojom je okretnošću i poletnošću nastupa znao podsjetiti na saksofoniste legendarnog Art Ensemble of Chicago. Međutim, ono što je njegova partnerica u estetici isporučila bilo je potpuno razoružavajuće – primordijalne uzvike i urlike, nalik na vokalne sirene. Time je opravdala reputaciju, uostalom je i pamtimo s kompozicije pomalo mingusovskog naslova „Portrait of Linda in Three Colors, All Black“ koja zatvara album “Black Woman” iz 1969., njenog bivšeg supruga, relativno opskurnog gitarista Sonnyja Sharrocka, koji je šezdesetih stvorio izraz iz liricizma, ekspresije i noisea, makar po tome pamtimo tek Jimija Hendrixa.
Stiješnjena u invalidska kolica, kao posljedica moždane kapi, sa svojim prodornim pokličem, ali i uz još uvijek bezvremensku ljepotu, Linda Sharrock je unatoč visokoj starosti, nalik retro-sličici bluesera koje smo navikli škicati na crno-bijelim fotografijama u ne baš reprezentativnim životnim izdanjima. Izraz vremena davnijeg od glazbe kao formata – a medija pogotovo – svojim su fraziranjem na tragu začinjavaca engleskog improviseda, Vid Drašler s reduciranim setom bubnjeva na kojem su u ‘prijelazima’ i dva pozamašna francuska ključa, te Jošt Drašler na kontrabasu uobličili ovaj krajnje krhak i senzibilan izraz. Drašleri su se timbrom neznatno jedan previše sudarali s drugim, te se Rechtern poput velike dadilje motao čas iza jednog, čas iza drugog, zaklapajući priču portabl-pločom od asmanita, kojom se služi umjesto monitora i mikrofona. Produkcija koncerta u kojoj su glazbenici i alfa i omega tonske slike, rijetko se čuje svaki dan. Dobro, možda na ulici…
Kad bismo ih uspoređivali s nekim ‘poznatim’ kolegama, na pamet prvi padaju Digital Primitives koji grade improvizaciju na atemporalnom rootsu, uz pomoć samoizgrađenih instrumenata. No, dok su Primitives ujedno i zabavljači, kod kvarteta Rechterna, Sharrockove i braće Drašler ističe se senzibilitet skulpturiranja s, oprostite na usporedbi, obogaćenim uranom u vanlaboratorijskim uvjetima. I kao takvi predstavljaju krajnje nesvakidašnji sklop improvizatora od kojih svaki njeguje svoj istančani stil, a da su zajedno u stanju prenijeti jednu toplu ljudsku priču.