Razgovor s bosanskohercegovačkim autorom u povodu objavljivanja kriminalističkog romana ‘Vršenje dužnosti’.
„Vršenje dužnosti“ četvrti je roman Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog novinara i pisca, koji se, ima već nekoliko godina, obiteljski skrasio u Šibeniku. S Pirkeom smo sjeli po njegovu povratku iz Beograda gdje je radio na scenariju za film po svojoj prvoj knjizi „Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince“, kojeg će režirati Radivoje Andrić, a u međuvremenu je stigla i vijest da je režiser Srđan Dragojević bacio oko na njegov drugi roman „Tajna doline piramida“. „Vršenje dužnosti“ tek čeka da netko prepozna njegov filmski potencijal…
U medijskim najavama ‘Vršenje dužnosti’ je isticano kao PRVI triler Emira Imamovića. Pa kad je to već prijelomna vijest, onda izaberite pitanje: zašto, kako to ili čemu?
Može sve? Pitanje je retoričko – ovo moje… Pisanje proze je beskrajan prostor slobode i u njemu je, po prirodi stvari, dopušteno i igranje. Tako sam, dakle, ja odlučio da probam napisati krimić, pa ako uspijem – dobro i jeste, a ako vidim da mi ne ide, tu je tipokovnica i na njoj delete. Uostalom, već sam probao napisati priču koja se vrti oko jedne banalne smrti i dogurao sam do nekih 40 kartica – ili pedesetak strana romana – i sve to bacio.
Baš sve?
Dobro, nisam baš sve, smrt u zoološkom vrtu je ostala, uz poprilične izmjene, kao epizoda u „Vršenju dužnosti“. Imao sam, dakle, zaplet za „Vršenje dužnosti“ i znao da ne želim junake bez problema kakve imaju ljudi koje poznajem. Također, zanimalo me mogu li ispričati priču iz tri kuta i to sam, eto, uspio, iako bi bilo bolje da se više razlikuju sveznajući pripovjedač i glavni junak čija je ispovjed otprilike trećina romana. Negdje u procesu rada, dugotrajnom zbog nekih stvari na koje čovjek ne može utjecati, a onda ubrzanom zbog prokletog približavanja dogovorenih rokova, pročitao sam izjavu Iana Rankina – evo, još mi, iskružena iz novina, stoji na frižideru – britanskog pisca krimića, koji je kazao: „Suvremena krimi literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje“. Nije, eto, uvijek loše kada ne postoje tržišna očekivanja: manjak ovisnosti o profitu daje višak prostora za istraživanje vlastitih mogućnosti u, u ovom slučaju, pisanju.
A onda ispadne, nakon pročitanih tih dvjesto stranica, da je to triler koji to i nije; zločin je tu, ali što knjiga odmiče, on je sve manje bitan. Nešto poput Austerove ‘Njujorške trilogije’. Kritici se knjiga poprilično svidjela, mada neki od njih nisu sigurni što bi s tom žanrovskom nedorečenošću. Je li se, dakle, isplatilo posegnuti za ubojstvom u svrhu seciranja društvenih metastaza?
Urednik knjige Kruno Lokotar me, praveći najavu romana, pitao, više reda radi, što da radi s trilerom bez negativaca. Zbilja, nema u romanu nitko tko nije, ako je dijelom i kriv, u isto vrijeme i žrtva okolnosti, a ne samo vlastitog izbora. To je, valjda, proizvelo famoznu žanrovsku neodređenost, primjetnu možda zbog toga što je „Vršenje dužnosti“ izašlo u biblioteci „Balkan noir“, čiji je naziv definirao očekivanja, a da nije, da je knjiga puštena u život bez etikete, možda sve to skupa i ne bi bilo primjetno. Vjerujem da svaki tekst ima svoj kontekst, pa ako priču smjestiš u društvo kakvo je opisano u romanu, ne može biti drugačije nego ovako kako je ispalo: konkretan zločin gubi na važnosti u zajednici u kojoj su različiti oblici kriminala ustvari društveno prihvatljiv oblik ponašanja.
Tranzicijski mikrosvijet u kojem živimo je, i u vašim prijašnjim romanima, ustvari imalo ‘glavnu ulogu’…
Mislim, ali u to ja ne mogu biti siguran, kako svi moji romani govore i o društvenim problemima: u „Djevojčicama“ je do ekstrema dovedena karikaturalnost poslijeratne Bosne i Hercegovine, u „Tajni doline piramida“ je vidljiva dubina očaja dekonstruirane zajednice i njenog ranijeg načina života, a u „Trećem poluvremenu“ manična depresija od koje je društvo oboljelo nakon što je prošlo famoznu tranziciju, odnosno prelazak iz ničega u ništa. Također, ja sam ipak trajno inficiran novinarstvom, pa svaka priča treba povod, a on opet širu sliku, pa se može, a naravno i ne mora, nije obaveza, kazati kako je ubojstvo povod, razumljiv samo ako se prikaže u široj slici.
‘Vršenje dužnosti’ je roman o korupciji, kriminalu, beskrupuloznoj politici i životima koje glavni junaci ustvari ne žele živjeti. Jeste li vi jedan od onih autora koji zapravo i ne bi htjeli živjeti u nekoj sređenoj državi, koliko god da je zagovarate? Odnosno, ovisite li u svom novinarskom i književnom radu o ‘neprijateljima’?
Nekada sam vjerovao kako zbilja postoje sređena, istinski sređena društva i države i pitao se kako je, zaboga, biti novinar tamo gdje je top tema težak porođaj slonice u zoološkom vrtu. Davne 1998. sam bio na studijskom boravku u Švedskoj, u Kalmaru, gradu veličine Šibenika – inače, jako sličnom nama po mnogo čemu, od povijesti, preko pozicije, do tvrđave na moru – u kojem izlaze čak dvije dnevne novine. Pitao sam što je u zadnjih deset, dvadeset, koliko god treba, godina, bila najznačajnija priča, a od odgovora sam se umalo ugušio. Morao sam, naime, prikriti koliko mi je smiješno. Ta njihova najznačajnija priča je bilo masovno ubojstvo mačaka na brutalan način! Pored Kalmara je i najčuvaniji zatvor u Skandinaviji, ali, što mi je puno kasnije palo na pamet, najznačajnija priča nije to što su većina zatvorenika emigranti, baš kao što su većina studenata na tamošnjem fakultetu, neemigranti!
Sređenost je, dakle, privid?
Ne bih sređenom mogao nazvati čak ni Švicarsku u kojoj je prije trideset godina omjer najniže i najviše plaće bio jedan na prema šest, a danas je jedan na prema 236 ili 237! Novinarstvo je, ako se čovjek hoće njime baviti, a ne odustati od svojih uvjerenja i ne sudjelovati u projiciranju lažne slike, posao serijske proizvodnje neprijatelja, pa mislim, možda sam pretenciozan, da bih ja našao nešto što mi smeta i u Oslu. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
