Vlasta Popić predstavila je sinoć u Tvornici kulture novi album ‘Kvadrat’, a za podmazivanje u uvod ‘mini festivala garažne distorzije’ pobrinuo se Moskau.
Moskau do sada nisam imao zadovoljstva gledati, a nakon što su nastupili kao predgrupa Repetitoru očito je, ispada logično, da pripreme postelju i za domaće ‘noise’ perjanice. Makar ne postoji jasno definiran kišobran kojim bi mogli pokriti sve što Moskau jeste na pozornici, a svašta je svakako – gitaristički ‘noise’ slojevi korespondiraju s onim Repetitora i Vlaste, međutim Moskau se izdvaja i čini drugačijim najviše radi artističkog elementa prisutnog u svojoj buci, kojeg divljački implementira slam poeta Ivan Laić , lupajući po rami za biciklu, paralelno iščitavajući Bibliju, tik do kolege na gitari obučenog u vreću za smeće – vodeći računa da konačan doživljaj reflektira anarhiju, blasfemiju i pobunu. Moskau je poput incestuoznog djeteta Toma Waitsa i Nick Cavea začetog u špilji. Na samom kraju njihovog djela priče, bendu se na pozornici pridružila i Vlasta Popić, vjerojatno najveći samaritanac i ‘podržavač scene’ pa je sve nekako prirodno i spontano kliznulo u ‘highlight’ večeri – novi album uživo.
Ploča izbačena prije mjesec dana, u kratko se vrijeme, sudeći po viđenom, već vrlo dobro upoznala sa svojom publikom, a publika je već odabrala i svoje favorite – “Ako nisam dobra”, prvi singl s albuma, ima strašan himnički aspekt koji je Vlasti, neki su zamjerili, nedostajao na prvijencu. Preslušavajući “Kvadrat” ispočetka i ispočetka u savršeno izoliranoj intimi vlastitog prostora ili u Malom pogonu – zapravo je svejedno – što vjerojatno nije najbolja rečenica za prodati ulaznicu, međutim, napisano u pozitivnoj konotaciji, Vlasta niti gubi na integritetu niti na očekivanoj žestini, Vlasta će svugdje uspjeti da probudi, kakvog god mrtavaca da imali – onog na klonazepamima u sobi ili pasivnog promatrača zatečenog na koncertu. Na mračniji karakter nove ploče savršeno se nadogradio tvrdi, lelujajući, valoviti bas Dimitrija Petrovića Miše koji je Vlasti dao jednu novu kičmu, odrasliji ton uživo i zatvorio taj bučni strujni krug.
U sat vremena luđačkog intenziteta našlo se vremena prešaltati i starije favorite, da bi na kraju Moskau vratio uslugu Vlasti, pridružio se na bini, odjednom se stvorila noise armija, okupirala zvučnike, nabila do granice bola, netko je vikao “Šajbaj!” , rama za bicikl dopirala je i preko svih naslaga buke, a onda je odjednom stalo, sve se utišalo i otišli smo kućama.