Satirični stand up funky cirkus Svjetskog Kilo Cara Ramba Amadeusa odigrao se u Saxu ove subote.
Gostovanja Ramba Amadeusa, svjetovno nepoznatijeg kao Antonija Pušića, jednog od ključnih imena beogradske underground scene na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine, nakon dvaju rasprodanih koncerata u Saxu početkom listopada prošle godine svojim je učestalim gostovanjima u ovom zagrebačkom klubu poprimio svojevrsnu ulogu vjesnika početka novog godišnjeg doba. Koncert je počeo u poznih pola 12, što se može objasniti čekanjem svršetka koncerta Mikija Solusa u Tvornici, budući da je organizator obje manifestacije ista agencija.
Rambov nastup u formaciji kvarteta s pratećim bendom Two Winettous & One More u kojem sviraju bas-gitarist Miro Tovirac koji je aranžmane podgrijao poduljim semplovima i bubnjar Diogen, „jedini filozof među bubnjarima, čovjek koji spava u bas-bubnju““, te klavijaturist Vojno Dizdar, u ovakve uvjete nikome ne-baš-omiljenog-prizorišta sjeda kao budali šamar. A smeta li ikom što nema legendarnog Truta, kao i što Mutant Dance Sextet postoji samo još u snimci na Jubitou? Očito da ne. Publika već od prvog takta spremno resemplira doskočice koje su počele pladoiyerom o kultu ličnosti iz koje se pošto-poto slaže prva pjesma. Svjetski Kilo Car maltene dobija epitet Kilo Smrada – jer kako nije ponio svoje pojačalo! – nije to ni taj sound za koji su ljudi platili 70 kuna ulaznice. Sreća njegova da je prekaljeni ‘scenski radnik’, jer se počela stvarati malčice napeta atmosfera sa šačicom zafrkantski nezadovoljnih, a on ju je ipak preokrenuo u svoju korist atonalnim aranžmanom pjesme „Vrh dna“. S vrha klavijature Dizdar je čvrknuo najvišu notu za ‘vrh’, a s basa najdublju, za ‘dna’, izvukavši osmijeh nevjerice kod onih koji ovakvo što viđaju prvi put.
Kako čovjek svoj izričaj stvara na ostavštini prljavog crnačkog zvuka Jamesa Browna („Ja sam FAP mašina“), Funkadelica („U dupe na vašar“) i Defunkta, uz izravne citate njihovih domaćih pandana Dina Dvornika („Duge gaće“) i Olivera Mandića („Urbano, samo urbano“), taj njegov punk-funk toliko kida da o nekom gledanju kroz prste naprosto nema spomena. To je produhovljeni cinizam statistike, svakodnevne psihologije, radnog učinka i svih ostalih bremena malog čovjeka koji traje od „Mentaliteta“ i sve do „Karaktera“. S tim prestaju i sve intrigantnije situacije na koncertu, jer onda kreće besprijekorno zakucana svirka, za vješanje ladice do poda, repertoar je to na kojem počiva cijeli ovaj satirični stand-up funky cirkus. Nije Rambo gitarist kao Prince, niti su mu opservacije spiritualno-erotske, već je on nešto kao njegov antipod, anti-Prince; on stvari uglavnom rješava s riffčinom koja je istinitija od Biblije i novog broja Kurira zajedno.
Tu počinje ‘partizanski’ dio koncerta u kojem je vrag već odnio šalu, ta neka razdaljina između publike i ‘profiliranih’ umjetnika, koja je popudbina svih tih funk bendova njegove generacija, umanjuje se puštanjem biranih semplova s televizije koji sjedaju poput dobro ispričanog vica. Obrada „Papa Was A Rolling Stone/ Rambo vozi kamion“ pojačana je zvukom paljenja motora velikog kamiona, čime cijeli koncert odlazi izvan samog formata, praktički u didaskalije ekspresionističke drame. S „Čobane, vrati se“, počinje i mini-set koji se može shvatiti kao dugi bis koji se razvija s “Demode“ i „Moj skutere“, nakon kojeg slijedi kraj svirke i predstavljanje benda u kojem svi ovi suri i besprijekorni muzičari svojim smijehom pokazuju da su i oni ljudi poput nas. Tako je bilo i te noći na 28. ožujka, dragi čitaoče, u noći kad se pomicao sat, tako da smo umjesto dobrih dva sata svirke, dobili i jedan poklonjen.