Tako u ‘Skupu’ veli mudri Dživo, govoreći o gospodarskom prosperitetu Dubrovnika toga doba, a što će reći: ‘Dobro se dere, kad ima od čega’. Poput svile, finog materijala na koji misli, kvalitetan je i dramski rad Marina Držića. I 450 godina poslije, ima se ‘od šta drat’.
Dvije su, recimo, osnovne struje u postavljanju klasičnih dramskih djela na pozornicu. Jedna je ona čiji poklonici smatraju da davnašnje, i po nekoliko stotina godina stare tekstove valja današnjem gledatelju približiti osuvremenjivanjem i moderniziranjem, odnosno na taj način naglasiti i izvući ono po čemu je predložak važan, kvalitetan i zanimljiv. Druga struja zastupa mišljenje da su klasici klasicima postali i ostali upravo zato što su svevremeni upravo takvi kakvi jesu i da ih pred publiku valja iznijeti vjerno se držeći izvornika. I jedan i drugi pristup mogu, dakako, uroditi i odličnim i slabim rezultatima.
Postavljajući „Skupa“ našeg velikana svjetskoga ranga Marina Držića (1508-1567), redateljica Nina Kleflin i ekipa Komedije opredijelili su se za vjernost.
Smješten u jedan, scenografski jednostavno riješen prostor – mali dubrovački trg omeđen stiliziranim pročeljima dviju kuća i crkve (scenograf i oblikovatelj svjetla je Osman Arslanagić) – bez promjena kostima (kostimografkinja je Marija Šarić Ban) i bez dramatičnijih svjetlosnih zahvata, tek s ponešto anakrone glazbe (Tomislav Babić), „Skup“ se s punim povjerenjem oslanja na pismo Držićeva nepotpuno sačuvanog rukopisa, a i na izvornu namjenu naručene pirske, svadbene predstave, prvi put prikazane Dubrovniku, „u Saba Gajčina na piru“, vjerojatno 1555. g. Kazalište kao zabava na svadbi, vedra i naoko ne odveć obvezna razonoda za veselu družbu i u izvedbi vesele družbe, zericu raskuštrana, ostvarena priručnim sredstvima, u priručnim okolnostima.
Takav, donekle slobodno-zezalački, radostan duh, uvelike je ostvaren i na pozornici Komedije, gdje će glumac nerijetko dodati kakav naglašeno komički ures namijenjen nasmijavanju publike kojoj se nerijetko izravno obraća. No šarmantan poziv gledatelju na smijeh ne isključuje ozbiljniju misao, niti poništava tematsko-sadržajne dubine Držićevih oštroumnih, kritičkih zapažanja o ljudskoj prirodi, koju slika s razumijevanjem („Čudan ti je animao čovjek, i razlike ti su naravi u njemu…“) i ondašnjim društvenim odnosima i zakonitostima od kojih mnoge bez napora prepoznajemo i u današnjoj sredini („Lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava, i kuga je od svijeta.“) U duhovitom karikiranju rezak i točan poput fijuka biča, obložen omotom dopadljivosti i predstavljen kao slasna „zahara“, „Skup“ nudi dva sata i četvrt ugodnog pučkog kazališta dobrim dijelom polegnutog na vazda uzbudljiv princip komedije zabune na kojem je ispričana zgoda o nekovrsnom nadmetanju mladog Kamila (Ivan Čuić) i starog Zlati Kuma (Davor Svedružić) za ruku Andrijane (Vanda Winter), kćeri inače uboga Skupa (Damir Lončar) koji je nedavno pronašao munčjelu s tezorom, ćup s blagom, od kojega se više ne želi odvojiti ni po koju cijenu.
Jedina moguća nezgoda za današnjeg gledatelja jest poteškoća u razumijevanju krasnog, živo melodioznog starodubrovačkog jezika.
(ZGK Komedija, Zagreb, 21. ožujka 2015.)