Pravo svjetlo, svjetlo humanosti, razumijevanja, suosjećanja, marenja za bližnjega, nalazi se u mraku. Bez njega, pravog svjetla, smo ostali, zaboravili ga, zahvaljujući struji, električnoj energiji koja omogućuje blještavilo, zasljepljujuće, u kojem više ne vidimo.
Tekst vazda provokativnog Aleksandra Radivojevića – scenarista jednog od najkontroverznijih suvremenih srpskih filmova, „Srpskog filma“ (2010) Srđana Spasojevića te sina srpskog sineasta Miloša Miše Radivojevića – metaforična je, bizarna, satirično crnohumorna epizoda o sukobu naročito savjesnog zaposlenika elektroprivrede (Gordan Kičić) s članovima jedne obitelji (Branislav Trifunović, Marko Gvero, Miodrag Krstović, Milica Gojković) koja godinama ne plaća struju.
Premda temeljno tipski prepoznatljivi pripadnici svakodnevne zajednice, ni sekač struje, ni obitelj nisu čeljad koju prepoznajemo kao susjede iz stubišta. Posrijedi su njihove drastično, malne stripovski karikirane izvedenice čiji nas postupci – budući da su ipak postavljeni kao osobe što obitavaju u (bližoj) suvremenosti, pa i ovdašnjosti – tjeraju da neprestano tražimo vezu sa zbiljom. A s druge strane prizivaju brojne asocijacije na djela suvremen(ij)e pop-kulturne (audio-)vizualne umjetnosti kao što su filmovi Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića, opus Montyja Pythona, strip Alan Ford…
Slabo osvijetljena, katkad posve zamračena pozornica probodena tek snopom svjetla baterijske svjetiljke, pretežno crni kostimi i scenografija (scenografkinja je Valentina Popržan, kostimografkinja Maria Marković, dizajner svjetla Dučko Kovačević), kruta mizanscena, dijalozi koji se više doimaju redanjima monoloških replika negoli razgovornim izmjenama rečenica, izbjegavanje glumačkog uživljavanja u likove nadomješteno pomalo ciničnom prezentacijom – neznanci smo samima sebi – te mračne strasti i nagoni koji vode djelovanje obaju oponenata – nema pozitivaca i negativaca – stvaraju ozračje otuđenosti i nerazumijevanja što, mnijemo, i jest glavna poruka, odnosno glavni stvaralačko-pokretački motiv “Strujoseka” u režiji Aleksandra Švabića.
Crnilo ojađenosti svijetom, odnosno društvom u kojem se nalazimo ipak nije prevedeno u odbojno tmurnu predstavu koja će gledatelja tištiti i potištiti, već je izvedena u dinamičnom ritmu, s mnoštvom zabavljačko humorističkih poteza i s nemalo glumačke igre za publiku. Tko, dakle, ne želi jaukati nad kletom sudbinom nas, samoga sebe, u društvu spektakla, može Strujoseka napustiti s osjećajem da je nazočio ne baš vedroj, ali svakako zabavnoj komičnoj zgodi. Smijeha iz publike nije nedostajalo.
Premijerno igran u matičnom Ateljeu 212 u Beogradu 15. ožujka 2015., sedamdesetpetominutni “Strujosek” prvo je od nekoliko gostovanja na šestim Ljetnim noćima Teatra EXIT koje se održavaju od 18. lipnja do 2. kolovoza u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Zbog kišne večeri, “Strujosek” je, međutim, izveden u EXIT-ovoj dvorani.
(Teatar EXIT, Zagreb, 19. lipnja 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
