Richar Hawley na najboljem albumu u posljednjih deset vraća se zvuku koji ga je proslavio.
“Sorry I’ve been away so long, I needed just a little more time.” Tim riječima Richard Hawley otvara svoj novi album “Hollow Meadows”. Posljednji album objavio je 2012. godine, pa se razmak od tri godine ne čini baš tolikim da bi se za njega trebalo ispričavati. Ali kad malo bolje razmislite, njegov je posljednji album “Standing at the Sky’s Edge” bio svojevrsna diverzija. Zvučno je istraživao psihodelični rock i sve se čini kao da bi neki drugi izvođači taj album proglasili novim projektom i potpisali drugim imenom.
O tome koliko je taj album (iako vrlo dobar) odskakao od Hawleyjeva uobičajenog zvuka, dovoljno govori činjenica da je riječ o jedinom albumu nakon prvijenca koji ne nosi ime neke lokacije u njegovom rodnom Sheffieldu. Samim naslovom novog albuma jednako je koliko i uvodnim singlovima svima moglo biti jasno da se Richard vraća zvuku koji mu najbolje leži, a to je slatki vintage pop srodan velikanima poput Roya Orbisona ili Elvisa u melankoličnom izdanju.
Apsolutni vrhunac Hawleyjeve karijere predstavlja album “Coles Corner” iz 2005. godine. Riječ je o albumu za koji je bio nominiran za Mercury Prize, a kad su nagradu odnijeli njegovi sugrađani Arctic Monkeys za svoj prvi album, njihov frontmen Alex Turner komentirao je riječima: “Someone call 999, Richard Hawley’s been robbed!” Deset godina kasnije Hawley se najbliže vratio zvuku spomenutog remek-djela. Iako možda nema bolne romantike naslovne pjesme s “Coles Corner” ili raskoši jedne “The Ocean”, ima dovoljno predivnog materijala koji svaki put zavodljivo tjera na ponovno slušanje.
U spomenutoj uvodnoj baladi “I Still Want You”, Hawleyjev opojni glas malo je ohrapavio i dodaje izvedbi lagan okus dima i vina. Pjesma “Which Way” jedina je koja pojačava tempo uz zvuk garažnog rocka šezdesetih, a izdvojiti se svakako mora i “Tuesday PM” na kojoj s određenim melodijskim rješenjima The Beatlesa Hawley najbolje uspjeva u uspostavljanju atmosfere koju nastoji uloviti na cijelom albumu.
“Heart of Oak” također je vrhunski primjerak vintage pop balade zbog kakvih se Hawleyju vraćamo, a gitarskom temom i spominjanjem poezije Owena i Blakea možda će asocirati i na nešto što bi napisati mogao Morrissey. Album završava dirljiva pjesma “What Love Means” koja govori o odlasku pjevačeve kćeri od kuće, koja ionako dirljivoj cjelokupnoj priči daje i jednu intimnu nijansu.
“Hollow Meadows” najbolje se konzumira s gramofona, uz zvjezdano nebo i čašu vina u prisutnosti voljene osobe.
Ocjena: 8/10
(PLG UK Frontline, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
