Godinama su vjerni pratitelji nezavisne domaće scene strpljivo iščekivali da se dogodi prvijenac Sleepyheadsa, zagrebačkog (premda nijedan član benda nije iz Zagreba) indie pop rock sastava koji se povremeno tajanstveno pojavi i odsvira poneki koncert, narajca publiku na još i onda nestane u noći s obećanjem da će album uskoro doći.
I taman kad je mnogi fan već prestao vjerovati da se materijal uopće i snima, ‘pospanci’ su nas iznenadili izbacivši konačno “The Swirling Thoughts of…”, album od čak trinaest pjesama fantastično odsviranog melodičnog gitarskog popa, umotanih u sanjarske stihove pomalo umorne i fatalističke atmosfere, sasvim prigodne imenu benda.
Već na prvo slušanje jasno je da je riječ o albumu koji po mnogočemu odskače od ostatka bogate i sve kvalitetnije nezavisne regionalne produkcije. Album je dramaturški promišljeno strukturiran u jednu veliku priču o osobnom i kolektivnom razočaranju, o univerzalnim ljudskim strahovima i problemima koje, premda svi živimo, doživljavamo uvijek vrlo osobno i individualistički nijansirano tako da uvijek mislimo da smo u njima usamljeni; album je pametno izbalansiran, nježan je i duševan, istovremeno žestok, na trenutke psihodeličan, prepun zanimljiv solaža, glasan je i ulazi u uho već na prvo slušanje, što je nerijetko izrazito teško postići i s jednom jedinom pjesmom; album je fenomenalno odsviran, ima izrazito sinergičnu ritam sekciju, a boja moćnog vokala Vedrana Šuvaka tako je tužna, snažna i lijepa i prepuna mogućnosti da nerijetko naježi po nekoliko puta u toku samo jedne pjesme.
Naslovna “The Swirling Thoughts of…” i “Lost Myself” dva su hommagea osobnom beznađu, iako obje imaju neki optimističan prizvuk obećanja daljnje potrage za smislom u sebi samome. “Sunday” je pjesma koja te osvoji već prvim stihovima (The only reason why you hate Sundays /’Cause you grew up in a small town) s kojima se može identificirati svatko tko nije odrastao u nekoj mrcini od grada poput New Yorka, jer iako je napisana iz perspektive Vinkovčanina, jednako je bliska i meni kao Zagrepčanki koja, osim što oduvijek mrzim nedjelju, osjećam i nedostatak sadržaja u vlastitom gradu, a počesto i onu ontološku usamljenost koja se možda još i žešće i temeljitije može doživjeti u velikom gradu u kojem se možeš izgubiti u masi.
Predivna “Perfect”, koja me je osvojila na prvo slušanje, ljubavni je ditiramb koji najavljuje buđenje ljubavi koja uvijek vodi i u osobnu promjenu. Uz neobičnu i stršeću “Them”, atipičnu za ovaj izrazito gitaristički album jer na njoj uopće nema ritam sekcije, “Perfect” mi je, usudila bih se reći, najuspjelija stvar na ovoj ploči, jer na njoj ponajbolje dolazi do izražaja i Vedranova vokalna zaigranost i Danielova gitaristička virtuoznost u solažama. Psihodelično dramatična “Drama” koja je posveta sanjarenju, gotovo da funkcionira kao unutarnji monolog ili neka svađa sa samim sobom u kojoj se isprepleću defetizam i optimizam i nagovaranje samog sebe na akciju (Come on, place some hope between your lips… / Come on, go outside and have some fun…/ Come on, wake up, you sleepyhead). “On a Train” je zabrinuta pjesma o starenju, “We Could Go Out Partying” poziv je na eskapizam kroz zabavu kao jedini lijek za otklanjanje tuge i beznađa (…We could dance the blues away…), a na spomen imena “Countrysoul”, najbrže stvari na albumu, čovjek nikako ne bi očekivao tako žestoki rokenrol. “Miss Being in Love” oproštaj je sa starom ljubavlju, onoj koja te satre i rastavi na proste faktore pa, nakon što se skupljaš mjesecima ili godinama, ponovo staneš na noge sposoban sagledati ju realno i ne žaliti za propuštenim vremenom, dok je “I’m Not a Boy 4 you” pjesma posvećena nesposobnosti odustajanja od vira u koji ljubav prečesto usrče čovjeka gladnog afekcije. Završna stvar “Final Hours”, oproštajno ljubavno pismo u vremenu u kojem su ljudi zaboravili komunicirati i u kojem se od ljubavi štitimo cinizmom (Take this letter / In this age where no one writes anymore /Hope you won’t find it ironic / Like you did with almost everything), zaokružuje cijelu priču o ljubavnom neuspjehu. Počinje nježno i polako, polako se ubrzava, da bi završila solažom koja polako odlazi u fade out, gotovo kao da sadržava dramaturgiju cijelog albuma u sebi.
Rijetko koji album uspije naježiti već na prvo slušanje, a još su rjeđi oni tako ripituabilni kao “The Swirling Thoughts of…” Sleepyheadsi, kojeg čine Vedran (vokal i gitara), Domagoj (bas gitara), Daniel (gitara) i Gišo (bubnjevi), iako očito vrlo naslušani muzičari, stvorili su jedan samosvojan zvuk i objavili prekrasan, bogat i smio debitantski dragulj, snimljen u Kramasonik studiju pod stručnom paskom Hrvoja Nikšića. Jedan je to od onih albuma kakve bih rado imala u osobnoj kolekciji na vinilu. Nadam se da do sljedećeg izdanja Sleepyheadsa neće proteći idućih pet godina i jedva ih čekam čuti uživo na promociji u Tvornici.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
