Sinoć su u malom pogonu Tvornice Sleepyheads promovirali svoj friško objavljeni prvijenac, a atmosferu je prije njih zagrijao Mark Mrakovčić i njegov bend.
Mark Mrakovčić, znan kao producent mnogih uspješnih recentnih bendova i kantautora nezavisne scene (Mašinko, ESC Life, Nina Romić, Irena Žilić i dr.), jučer se u Tvornici pokazao u jednom potpuno drugačijem svjetlu. Tročlani bend, sastavljen od Marka na gitari i vokalu, klavijaturista Iveka i bubnjara, inače Markovog brata, sinoć je u žestokoj polusatnoj izvedbi publici pružio nevjerovatnu poslasticu eklektičnog i električnog sadržaja. Toliko energične zaigranosti, ludosti i hrabrosti primijetila sam dosad samo kod ranog Becka i of Montreala, a na domaćoj sceni do jučerašnjeg nastupa Markovog benda još nikad dosad, bez pretjerivanja.
Igrali su se jučer ovi naslušani dečki sa svim mogućim stilovima i žanrovima, od bluesa, popa, psihodeličnog rocka, do noisea, u repertoaru koji im je toliko šaren i zajebantski duhovit da ga se uopće ne možu strpati ni u jednu žanrovsku ladicu, pa su na trenutke zvučali pythonovski zaigrano, čemu je najviše pridonio klavijaturist (koji je udobno uvaljen u stolac zamišljeno svirao gledajući publiku i pritom izgledao kao da razmišlja što sve sutra mora obaviti), na trenutke kao da sviraju podlogu za neki crtić, a na trenutke kao da su se u jednom čovjeku (Marku) istovremeno materijalizirali Thurston, Spencer, Frank Black i Butthole Surfers. U najboljem su mi sjećanju ostale “Tepesh Blues” i “Juice”, dvije dijametralno suprotne stvari (premda zapravo nijedna odsvirana pjesma ne sliči drugoj). Mark je pritom toliko siguran na sceni i svjestan vlastite karizmatičnosti, a pjeva tako fantastično da se čini da nema toga što ne može otpjevati. Sinoćnji nastup i reakcije oduševljene publike pokazale su da je došlo vrijeme da konačno snimi i vlastiti materijal, i da se s jednakim žarom kojim producira tuđu muziku posveti vlastitom talentu. Toliko me je sinoć obradovalo ovo neočekivano iznenađenje da jedva čekam neki njegov sljedeći koncert. Zaljubitis na prvo slušanje.
Poslije Marka na scenu su stupile zvijezde večeri, Sleepyheads, koji su u jednosatnoj veselici promovirali svoj odličan debitantski album “The Swirling Thoughts of…” Mali je pogon Tvornice u tom trenutku bio već dupkom ispunjen fanovima i znatiželjnicima koji su došli provjeriti kako ova vinkovačko-vukovarska četvorka zvuči uživo. A zvuče fantastično, usvirani su, sinergični i moćni jednako kao na studijskoj snimci. U početku koncerta vidjelo se da imaju blagu tremu, no kako je koncert odmicao, tako se mijenjala i energija i benda i publike koja je skupa s Vedranom singalongala ove nevjerovatno popične pjesme koje ti, po definiciji, uđu u uho već nakon prvog slušanja, pa su do kraja koncerta već svi, pa i Vedran, bili tako krasno opušteni i kolektivna se sreća mogla gotovo opipati. Osim stvari s albuma, odsvirali su i još nekoliko koje nisu uvrštene na album, a usred koncerta i cover The Marshmallow Notebooksa, “You can tell me lies”, što je izazvalo opću euforiju publike i blagu nelagodu autora dotične pjesme koji je također došao podržati prijatelje iz Sleepyheadsa. Najveću euforiju izazvale su sinoć “I’m not a boy 4 you”, “We Could go out partying”, nezaobilazna “Sunday” i, meni osobno najdraža stvar s albuma, “Perfect”, koja uživo zvuči još više sexy nego na albumu, ako je to uopće moguće. Osim talentiranog autora svih stvari, Vedrana, koji je osim toga i nevjerovatno vokalno obdaren tako da je sposoban pjevati čak i falsete, što nije šala, i bubnjar Gišo sinoć je bio posebno raspoložen, što nije promaklo publici koja ga je popratila ovacijama nakon koncerta. Ima bendova koji su dobri na studijskim snimkama, a uživo zvuče sterilno unatoč tehničkoj točnosti i usviranosti, ali Sleepyheads nipošto ne spadaju u takve. Ovi su momci toliko dobri da zaslužuju da se za njih čuje i izvan granica ove regije, posebno stoga što im engleski tekstovi ne predstavljaju barijeru. Sleepyheads imaju odličan album, uživo zvuče svjetski i želim im da uspiju jer to doista zaslužuju.
Tvornica sinoć kao da nije bila zagrebački, već neki njujorški ili berlinski klub. Koncentrirana ljubav je radni naziv sinoćnje večeri. Može vam biti žao ako ste propustili ove dva sinoćnja bisera, nemojte ponoviti tu pogrešku sljedeći put kad se ukažu u vašem gradu.