Iako su u jazz tradiciji klavirske solo albume radili već Thelonious Monk, Lennie Tristano i Bill Evans, nema sumnje da je tek Keith Jarrett ovaj format doveo do kultnog statusa i milijunske prodaje tako koncipiranih albuma, posebno jer je materijal svih Jarrettovih solo albuma (osim Facing you) isključivo slobodna improvizacija što je donijelo dodatnu auru i dozu misterije ionako karizmatičnom Jarrettu.
Matija Dedić i za svjetske, a kamoli za hrvatske prilike ima izuzetno bogatu diskografiju. Uz nebrojena gostovanja na albumima drugih glazbenika raznih žanrova, okosnicu njegova opusa čini klavirski trio. Od prvog albuma “Octopussy” (1988, Croatia Records) sve do “Sentiane” (2013, Bamboo Music) u Matijinom se društvu nalaze probrani domaći i strani glazbenici – Kruno Levačić, Žiga Golob, Antonio Sanchez, Scott Colley, Larry Grenadier, Jeff Ballard, Kendrick Scott, Vicente Arsher i dr. Premda je suradnja s glazbenicima ovakvog kalibra sama po sebi sjajan izazov, Dedić se još 2000. godine odvažio na najtežu formu od svih – solo klavir!
Njegov solo album „Solo/Part I“ (Cantus, 2000.) već je onda, prije 15 godina, jasno ocrtao Matijin glazbeni karakter i glazbenu putanju – negdje na razmeđi jazza pod utjecajem harmonijske teksture Billa Evansa, ritmičke minucioznosti i rezonantnih skulpura Keitha Jarretta te proširenog kromatizma koji je bujao krajem 19. i početka 20 st. u pijanističkoj literaturi Debussya, Ravela i Scriabina. Doduše, tada na „Solo/Part I“ osim Matijinih originalnih kompozicija, na „play listi“ našla su se i tri vrlo poznata jazz standarda (Solar, Some day my prince will come i All of you). Međutim „Ligherian rhapsody“ iako se može shvatiti i kao svojevrsni nastavak „Solo/Part I“ (kao „Part II“) ipak je jedna druga priča.
“Ligherian rhapsody” snimljen je za talijansku etiketu Workin’ Label (koja u svom katalogu ima jazz glazbenike kao što su Carolina Bubbico, William Greco, Raffaele Vasquez i dr.). Kako kaže službeni liner note – „ideja albuma rodila se spontano za vrijeme dok je Matija snimao druge projekte i nakon tri uzastopne improvizacijske sesije uobličio se materijal u 11 kompozicija.“ I sam podnaslov albuma „piano solo improvisation“ upućuje nas da se ovdje radi o potpuno slobodnoj improvizaciji kako formalnoj tako i sadržajnoj.
Da bi se uistinu moglo u trenutku izvođenja i komponirati, i aranžirati i interpretirati, nije dovoljno samo ovladati glazbenim vokabularom određenog žanra, što je conditio sine qua non svakog jazz improvizatora, nego je potrebno imati i snažnu viziju glazbenog toka te određenu hrabrost za koračanje po nepoznatom i nepredvidljivom. I jedno i drugo glazbena muza obilato honorira pa smo tako dobili vrhunski album u najtežoj formi.
Sami naslovi improviziranih kompozicija pokazuju želju da se ipak prepoznaju forme. Tako se pojavljuju naslovi “Strange Coral”, “Unexcepted Blues”, “Partita Deostinata”, “Wild Counterpoint”, “Tangoism” itd…. Obično ti naslovi nastaju nakon izvođenja, kada producent i izvođač/autor slušaju snimke i odabiru one koje će staviti na album. Reminiscencija na glazbene oblike kao što su koral, blues, partita, kontrapunkt i dr. pomažu nam da se lakše uputimo u gustu i bogatu ligerijsku šumu tonova.
Prva skladba na albumu “Strange Coral” izvrsno je odabrana za otvaranje Dedićeva svijeta. Ona je svojevrsni prolog u kojem se najavljuje sve što će se događati dalje. Preko atematskog rubata, kratkih Jarrettovskih vampova zatim lirskih dijelova pa sve do atonalnih harmonskih tekstura. Ono što se može na trenutke prepoznati kao utjecaj ovog ili onog glazbenika, u cjelini zvuči izuzetno originalno. Takvo majstorsko povezivanje u mikrodijelovima Evansovih voicinga, Debussyevskih kolorita ili atematskih kromatizama može se čuti u skladbama Short Variation, Partita Deostinata ili Movemento. Opet, u nekim dijelovima bogatu jazz improvizaciju u klasičnom smislu (što znači da lijeva ruka svira pratnju a desna ruka virtuoznim linijama energično vodi i gradi dinamičan ustroj improvizacije) možemo naći u skladbama “How Far is” ili “Unexcepted Blues”.
Dedićev osjećaj za ritam i puls izrazito je razvijen i jedino kao takav mogao je odmah ravnopravno parirati kompleksnim ritam sekcijama s trio albuma (“From the beginning”, “Sentiana”, “MD in NYC”) bez puno proba i pripremnih koncerata. A i ovdje, gdje je bez ritam sekcije, Dedić je ritmički posve suveren i raznolik, a pogotovo se to čuje u razigranoj odi tango ritmu – “Tangoism”.
Lirskog i nježnog Matiju Dedića, čija tankoćutnost povezuje sve sonorne krajnosti njegova klavirskog zvuka, otkrivamo često u meditativnim rubato uvodima i posebno u baladno intoniranim skladbama “Movemento” i “Mediadria”.
“Von Mankowitz” je posljednja skladba, atonalna, isprekidane teksture i, što je posebno zanimljivo, na neki način poveznica s nekim skladbama sa „Solo/Part I“ (Free agent i Crazy handy). Dedić je na jednoj istančanijoj osnovi utkao sve ono što je godinama upijao s ploča ili koncerata. Upravo povezivanje tih mikro-glazbenih značajki na autoritativan, lucidan i inspirativan način specificum je ove snimke. Ovaj album je nastavak razvoja Dedićava stila, ujedno i njegova potvrda. Dedić je posve svjestan nasljeđa i kriterija koji su se postavili za klavirski solo album. Po drugi je put krenuo u to područje i posve opravdao svoj naum. I više od toga. Dobili smo inovativnu glazbenu priču nadahnutu europskom klasičnim pijanizmom, podruprtu džezističkom okretnošću i mediteranskim strašću zrela i slojevita autora.
Ocjena: 9/10
(Workin’ Label, 2015.)