Iz polazišta da su svi centar svog svemira, da su tu kako bi si udovoljavali do kraja života onda je to i ‘Born to please’ – predstava nastala prvo da udovolji sebi; svojim kreatorima, a onda svima jer kako će publika biti zadovoljena ako su glumci nezadovoljni?
Saša Božić se postavljanjem ove predstave poigrao slobodnim stilom glumačke igre karakterističnim za Teatar &TD kao što su na primjer “Stilske vježbe”. Jedna posve nebitna priča/pjesma (a opet nekome tako važna) kroz glumačke interpretacije upriličuje zabavu koja u slučaju “Vježbi” traje od 1968. godine. Sam Teatar &TD je kroz cijelu svoju povijest najslobodniji zagrebački kazališni brend iako izvorno nije izgrađen kao kazalište već kao velesajamski paviljon udovoljava publici još od 1962. godine. Nezanemariva činjenica jer se transformacija polukružne dvorane u produžetak &TD bara događa posve prirodno – zadovoljavajući predstavu.
Zaigravši u ovoj predstavi glumci su sami izgradili svoje likove, a Marko Jastrevski na samom početku zacrtava smjer priče parafrazirano: “Koja je po vašem intimnom mišljenju najljepša pjesma na svijetu?” Njegov izbor pjesama stilski se oslanja na eurovizijsku i Simon Le Bon estetiku. Kako se izvođač poznaje po onome što govori između pjesama tako se i Marko pokušao približiti stvarnosti ispričavši aluziju na to kako se u showbizu dolazi do uloge. Uloga otvaranja predstave koja ozbiljno pristupa udovoljenju publike humorom u njegovom slučaju čini se lagana jer sadrži sve od grotesknog urnebesa do suptilnog zezanja.
Višeslojni humor udovoljava publici jer uključuje sve ono što nije rečeno (i produkcijski omogućeno) ali je prisutno. “Born to please” lukavo je postavljena u formi kabarea kako bi jasno dala do znanja kolegama da se dođu nasmijati, možda prepoznati no zasigurno na nju utjecati. Obećanje Jerka Marčića da će u sceni ove predstave doći do njegove smrti dovoljno je zabrijana da svjedoči o mogućoj dugovječnosti ovog komada. Njegov izbor pjesama ostao je još nejasniji od Markovog, ali je živopisna mantra na kraju njegovog performanska bila nešto poput zvona za povratak iz vlastitih misli natrag u predstavu. Smisao kabarea i jest na nekim mjestima ostaviti introspekcijski prostor gledatelju dok se ispred njega nešto događa, u Marčićevu izboru garderobe doista se ogleda utopljenost u pozornicu. Djelujući po načelu jedna pjesma, jedna cigareta na neki je način imitirao Natašu Dangubić koja mu je svojim prerformansom prethodila, vjerojatno je time zadovoljio sebe ali nju nije uspio zasjeniti, baš niti malo.
“Umara me ta radost”, bila je Natašina prva replika i odmah je tu izronila ona zelena cura koju svaku večer u „Bitangama i princezama“ gledaju svi kojima su izbjeglice u kombinaciji s izborima u Hrvatskoj jednostavno previše zbiljnosti, preopasni za žučnjak itd.
Poznate scene truba pjevanja iz serije nisu se ponovile, to ne bu udovoljilo niti Natašu kao izvrsnu glumicu koja glumi divu, niti publiku. Školica glumačkog treninga tako joj je dobro legla da se na trenutke činilo da joj je ona draža od pjevanja, ali s jednom pjesmom je posebno udovoljila sebi. Naoko, bile su to Terezine “Sunčane fontane”.
Dok s interpretacijom “Give Me A Reason To Love You” i “L’ Appuntamento” ni trenutak nisam imala poteškoća razumjeti s “Tebi sam dala svu mladost i srce moje, najljepše cvijeće života tu mi je raslo. Htjela bih još jednom doći u krilo tvoje, reci da sve me još čeka i da nije kasno.” – odjednom mi nije bilo jasno k’o tu koga udovoljava čime i zašto. Ta multiznačnost domaće riječi ponekad stvarno izluđuje. Nataša Dangubić uzela je večer i dala na toj pozornici divu koja se pamti, zadovoljstvo koje plamti, osobu koja ne izlazi iz glave.
Njen je dio večeri pažljivo uzela i preokrenula na svoj mlin Ivana Krizmanić koja je svojom pojavom dobra mi je frizura za čaj na Trgu ali sam još u kućnom, čekaj da se spremim izdanju zaista zabljesnula samo pjevanjem i napokon dokazala redateljev teorem o produkcijskom imperativu. Mogao je Mozart osobno doći i svirati u nekom prosječnom seljačkom odijelu i malo tko bi se sav naježio, kao što ni Bachove sonate ne bi baš došle do izražaja odsvirane na sintiću u sobici. Jedna izvanredna nova pop pjesma izvedena komorno kao u karaoke kabini – “Limit to your love” James Blakea i tako ogoljena zvučala je posve uvjerljivo, zadovoljavajuće i pomaknuto poentirajući na onome što je doista najluđe. Zbog čega osim što da su sami centar svog svemira svi vjeruju u showbiznis jer je pjesma dovoljna da ti promijeni život (ili da ti predstava bude super). Na kraju svakog kabaretskog iskustva osim svoje omiljene pjesme uputno je naći zadovoljstvo, opuštanje i otpuštanje. Tome u prilog ide činjenica da s “Born to please” vrijeme potrebno za odgledati jedan visokobudžetni film proleti; unatoč tome što su se neke pjesme stvarno bespotrebno otegnule. No one su ionako podložne zamjeni i odgovaraju trenutnom zadovoljstvu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
