Filmovi o boksu i općenito borilačkim sportovima obično imaju istu šprancu koja se ponavlja još od prvog ‘Rockya’, a iako sam od Kurta Suttera i Antoinea Fuqua očekivao kako će u poznatu jednadžbu uvesti neke nove elemente, to se na žalost nije dogodilo.
Imaš problematičnog tipa smorenog teškom prošlošću koji zapravo ne zna raditi ništa drugo u životu osim tući se, jednog ili dva člana njegove najuže obitelji (žena, kćer, sin, otac…) koji ovise o njemu, genijalnog postarijeg trenera koji je iz nekog nepoznatog razloga osuđen trenirati geto klince u nekakvoj rupi od dvorane i jednu finalnu borbu za naslov prvaka koja će riješiti sve njihove probleme, zaustaviti glad i ratove, vratiti Zemlju u njezinu prirodnu orbitu i svemirom odjeknuti gotovo kao Veliki prasak. To je otprilike scenarij svakog filma koji se bavi boksom ili nekim drugim kontaktnim sportom od kada je temelje iskopao “Rocky” davne 1976. godine. Iako je špranca već dobrano isfurana, filmovi poput “The Fightera”, “The Wrestlera” i “Foxcatchera” su fantastičnim scenarijima i režijom uspjeli iskočiti iz mase. “Southpaw” nije.
Billy Hope (Jake Gyllenhaal) je neporaženi boksački prvak koji živi život iz snova sa svojom ženom Maureen (Rachel McAdams) i kćeri Leilom (Oona Laurence), ali ima problema s kontrolom bijesa. Kada ga jednom prilikom izazivač za naslov boksačkog prvaka Miguel Escobar (Miguel Gomez) isprovocira, Billy započinje tučnjavu koja završava vađenjem oružja i slučajnom smrću njegove žene. Billy upada u spiralu propasti, njegov promotor Jordan (50 Cent) i trener ga napuštaju, ostaje bez kuće, a država mu oduzima kćerku te neće imati drugog izbora nego vratiti se u ring i kroz borbu s Miguelom povratiti svoj život, od čega će mu od ključne pomoći biti ostarjeli trener Tick Wills (Forest Whitaker).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Mh2ebPxhoLs[/youtube]
Dovoljno će biti da ste pogledali samo jedan film o ovakvoj ili sličnoj vrsti sporta i zapravo bilo koji naslov u kojem je glavna tema uzdizanje malog čovjeka do nebeskih visina da znate točno što i kada će se dogoditi te kako će sve završiti. Kurt Sutter je scenarist koji nam je donio “Sons of Anarchy” i “Shield” pa je zapravo nevjerojatno da nije uspio u cijeli ovaj podžanr unijeti niti jedan uistinu originalan moment, a niti redatelj se nije pretrgao da od tog materijala napravi nešto zanimljivo ili intrigantno. Svi su dobro znani elementi tu: od plošnih i jednodimenzionalnih likova kakve već znamo napamet i koji odrađuju točno za njih predviđene uloge (ponovno se vraćam na “Rockya” jer su apsolutno svi likovi iz tog filma i ovdje, bez nekih bitnijih karakternih razlika) pa sve do samih scena boksa koje se sastoje od bjesomučnog nabijanja direktima bez ikakve obrane kroz 12 rundi (nisam neki teški znalac, ali gledao sam dovoljno boksačkih mečeva da znam kako boks ovako ne funkcionira)!
Mogu čak zažmiriti na jedno oko i reći kako pad šampiona i njegov ponovni uzlet mogu proći za ovu vrstu filma i ne uzeti samu formu kao klišej, ali onda je potrebno da drugi, glavni čin ima dovoljno mesa da nam bude stalo. A nema. Billyev odnos s kćerkom je jeftino eksponiran s nekoliko ljigavih „I love you!“ scena na početku i ostavljen na tome, pravi rivalitet s neizravnim ubojicom njegove žene izostaje jer se „negativac“ pojavljuje samo na početku i kraju, a nema niti one motivacije da borac pobijedi samog sebe jer je Billy otpočetka prikazan kao pobjednik i lik koji nema nikakvih problema sam sa sobom, a bome niti kasnije s nekim demonima svoje prošlosti. Jest da se napije i nadrogira u danima nakon smrti svoje žene i tu i tamo ju vidi u nekakvim halucinacijama, ali već nakon dva mjeseca je ponovno nabrijan i fokusiran da se osveti. Da bismo navijali za njega treba dotaknuti samo dno, prolaznici trebaju pljuvati po njemu dok pijan i gol spava nasred ceste, treba čistiti WC-e svojih bivših bogataških prijatelja… ovako je njegov klimaks jednostavno previše jalov.
Sve bi ovo bilo daleko gore da se u svemu nije našao Jake Gyllenhaal (a i ostatak glumačke ekipe je fantastičan), koji ne samo da se podvrgnuo teškoj fizičkoj transformaciji već je ponovno unio svoj maksimum u jedan poprilično jednodimenzionalno napisan lik, dao mu neke samo njemu svojstvene tikove i mimiku, osmislio mu način govora i općenito izgradio nekoga za koga smo spremni navijati. Nekoliko njegovih malih trenutaka, kada se zajedno sa svijetom oko njega i on sam raspada, su vjerojatno i emotivni vrhunac samog filma i jedini momenti kada je pogođen pravi ton klasične priče o underdogu. Na žalost, nemamo previše razloga navijati za njega jer od prve minute znamo kako je najjači i najveći šampion i kako će na kraju pobijediti, pa involviranost gledatelja kakvom je zaokupljao Aronofsky u svom “The Wrestleru” jednostavno nije moguća.
S obzirom da cijenim rad Antoinea Fuqua i teški sam fanboy svega što Jake Gyllenhaal radi, svojski sam se trudio da mi se “Southpaw” svidi i da nekako ignoriram ili opravdam svu silinu propusta i scenarističko/režijske nemaštovitosti, ali s ovakvom glumačkom ekipom u 2015. godini je jednostavno nedopustivo napraviti samo dosta lošiju kopiju filma starog četiri desetljeća. Najviše od svega mi je pak žao što bi Jake za ovakvu ulogu vjerojatno bio jedan od izvjesnijih kandidata za nagradu Oscar, ali sama mlakost filma će ga zasigurno lišiti čak i nominacije.
Ocjena: 5/10
(Escape Artists, Fuqua Films, Riche Productions, WanDa Pictures; 2015)