I realno posljednji album The Velvet Undergrounda dobio je svoje reizdanje na pet diskova povodom četrdeset i pete obljetnice.
Nakon što ih je napustio John Cale, na njegovo mjesto u The Velvet Underground došao je Doug Yule, a bend je prestao sa svojim soničnim napadima s prva dva albuma i na trećem albumu stvorio je lakši i milozvučniji ugođaj kraja tuluma u dnevnom boravku sa setom izvrsnih pjesama. No, ni to im nije pomoglo da prodaju značajniji broj ploča. Zaredali su tri albuma za koji svatko s imalo pojma o glazbi mora priznati da su remek-djela, ali tada širu publiku nisu uspjeli pridobiti. Sljedeći album trebao je postići upravo to. I sam njegov naslov “Loaded” odnosio se na to – bit će to album prepun hitova.
Za vrijeme snimanja albuma Moe Tucker nije svirala bubanj jer je bila na porodiljnom, a do samog izlaska albuma bend će napustiti i Lou Reed, čime je svaka priča o The Velvet Underground okončana zauvijek, usprkos želji kasno pridošlog Douga Yulea da nastavi posao pod tim imenom i objavi album “Squeeze” bez ijednog člana izvorne postave benda, album koji nitko pri zdravoj pameti ne smatra dijelom kanona Velveta. Yule je uvelike utjecao i na konačni oblik “Loaded”, prekrajajući pjesme kako bi više odgovarale radijskom formatu, što je na kraju i razlog Reedovoga nezadovoljstva konačnim proizvodom. Doug Yule pjeva glavne vokale na čak četiri od deset pjesama, što je još jedan od signala da je Reed već razmišljao o drugim stvarima.
U usporedbi s prethodna tri albuma, dakle, “Loaded” je stvaran sa željom da se dopadne, i ta činjenica ga previše obilježava, iako na njemu nema slabog trenutka. Album otvaraju harmonije “Who Loves the Sun” koja kao da pomalo plazi jezik Beatlesima i Beach Boysima, a zatim slijede dvije rock himne albuma koje će odrediti smjer solo karijere Loua Reeda, čije će remek-djelo “Transformer” izaći dvije godine kasnije. Naravno, riječ je o “Sweet Jane”, jedinom pravom hitu kojih je “Loaded” trebao biti pun, te “Rock & Roll”, pjesmi o petogodišnjoj djevojčici kojoj je rock and roll promijenio život, “and it was all right.” Već nakon ovog snažnog uvoda postaje jasna ideja kako je “Loaded” trebao biti parodija pop albuma koju bi se poput mačke u vreći prodalo pop publici, trojanski konj u gramofonima mladih Amerikanaca, ali Yule je previše taktizirao i previše otupio Reedovu oštricu ironije. Sve što slijedi kasnije to potvrđuje, od autoreferencijalnih “Cool It Down” i “Head Held High”, preko “Lonesome Cowboy Bill” koja se ruga rastućem trendu nešvilskog country-rocka, do epskog finala sa “Oh! Sweet Nuthin'”, savršenog posljednjeg pozdrava ovog gigantskog benda koji je krenuo na neki novi put.
“Re-Loaded” ne donosi mnogo materijala koji dosad nismo imali priliku čuti. Tu su standardno dva diska sa dva miksa, stereo i mono, jedan disk sa izostavljenim pjesmama, demo snimkama i sličnim stvarima (između ostalog i ranu, ubrzanu verziju Reedovog budućeg hita “Satellite of Love”) koje smo imali priliku naći na ranijim reizdanjima albuma, te dva diska uživo. Prvi od njih je remasterirana snimka legendarnog živog albuma “Live at Max’s Kansas City, dok je drugi “Live at Second Fret” snimljen u Philadelphiji 1970. koji dosad nije objavljen i predstavlja najvrijedniji CD za sve kolekcionare Velveta.
“Loaded”, naravno, nije doživio sudbinu koja mu je planirana. Kao ni prethodni albumi, ni ovaj nije postao velikim diverzantskim hitom. Ali, ništa manje od tri prethodnika, potpuno savršeno prolazi test vremena nakon četrdeset i pet godina. Kao što će i nakon devedeset.
Ocjena: 9/10
(Atlantic / Dancing Bear, 2015.)