Braća Sinkauz o projektu ‘Day of the year’: U energiji smo bliski punku, rocku i noiseu

Audiovizualni prerformans ‘309th Day of the year’ ujedinio je iznimno kreativne glazbenike i skladatelje braću Sinkauz i vizualnog umjetnika Ivana Marušića Klifa koji su sinoć nastupili u dvorani Kina SC. Umjetnički zvukovno-vizualni doživljaj u kojem nemalu ulogu ima i dizajner zvuka Miroslav Piškulić rezultat je intenzivne pripreme kroz rezidenciju na Muzičkom salonu SC-a i intenzivno iskustvo za publiku ali i za same autore projekta. O svom višegodišnjem projektu zvukovnog promišljanja vremena, ali i odnosa slike i zvuka te autorskom iskustvu na filmu ‘Zvizdan’ razgovarali smo s braćom Sinkauz uoči tog jedinstvenog događaja.

Day of the year (Foto: Damir Žižić)
Day of the year (Foto: Damir Žižić)

Koje je polazište projekta “309th Day of the year”, što ga određuje i kako ga gradite?

Alen Sinkauz: Polazišna točka projekta je istraživanje stvaranja instant audiovizualne kompozicije. Određuje ga improvizacija kao glavni princip rada zato se i naziv projekta na dan izvedbe i mijenja ovisno o rednom danu u godini. Također arhitektura prostora u kojem nastupamo uvjetuje umjetnički rezultat izvedbe.

Nenad Sinkauz: Uvijek je naglasak na improvizaciji pri čemu nikako ne mislim na free jazz improvizaciju. Međutim ono što je prepoznatljivo je naš zvuk koji se sastoji od raznih mikro situacija dobivenih upotrebom piezzo pick up-ova, efektiranjem glasa, basa, gitare i raznih udaraljki i objekata. Rezultat je kompleksna zvučna slika koja sadrži elemente noisea, industriala, dronea, elektroničke i pop glazbe. No to je tek glazbeni dio “Day of the year” projekta. Jednako važan je i vizualni sadržaj kojeg generira Klif čiji su procesi stvaranja videa materijalno slični našem tretmanu zvuka. Klif je majstor video feedbacka.

Alen Sinkauz: S projektom smo krenuli 2012. godine u jednom malom gradiću kraj Trsta gdje smo u jednoj galeriji trebali napraviti zvučnu sliku na temu ne-mjesta. To je bilo dosta neobično i neodređeno, ali nas je u tome zanimalo baviti se osim ne-mjestom i ne-vremenom budući da se kao glazbenici prvenstveno bavimo umjetnošću vremena.

Day of the year (Foto: Damir Žižić)
Day of the year (Foto: Damir Žižić)

Iako se slučajno gotovo preklapa raspored ovog performansa sa novom edicijom Electronic Beats festival koji se ove godine velikim dijelom održava u Teatru &TD koliko je bliska vaša zvučna slika sa scenom elektornske glazbe?

Alen Sinkauz: U nekoj krajnjoj instanci to jest elektornička glazba, ali mi ne sviramo to što bi bilo prepoznatljivo kao mainstream elektronička glazba. Ima groovea, ali nikad nije jednoličan pa se teško ovaj performans može identificirati s nekim party iskustvom. U energiji smo bliski punku, rocku, noiseu pa su i ti odjeci upečatljiviji u našoj izvedbi.

Nenad Sinkauz: Upravo zbog ne korištenja kompjutera po načinu rada bliži smo počecima elektroničke glazbe, ali ne i po zvuku. Performans je za usporedbu ipak bilže predstavi “Malo je dovoljno”, ali je zvučno puno kompleksniji jer nema teksta. Ponovo izvodimo tu predstavu u petak 6.11. i u subotu 7.11. tako da se ta predstava poklapa s EB programom.

Alen Sinkauz: Ljudima koji stvarno uživaju i vole elektroničku glazbu u širem smislu, naš bi se nastup, pretpostavljam, svidio. Mislim da bi mogli osjetiti jedno pomaknuto iskustvo.

Nenad Sinkauz: Sve sekvence koje obrađujemo stvaramo na licu mjesta. Pulsacijama gradimo ritmičnu teksturu i nikada ne dogovaramo mjeru u kojoj ćemo svirati. To je uvijek 1/1 tako da je fraza slobodna i nije važno na koju dobu će završiti.

Alen Sinkauz: Da, pogotovo zato što se mi jako volimo baviti greškama. Postoji jedan kompjuter, on je na stolu Mire Piškolića koji je zaista bitan dio našeg zvuka jer on je izrazito aktivan na pultu i na kraju krajeva odgovoran za to što ide van.

Day of the year (Foto: Damir Žižić)
Day of the year (Foto: Damir Žižić)

U odnosu na ovo što radite kako je izgledao rad na filmu Dalibora Matanića “Zvizdan”?

Nenad Sinkauz: Imali smo super party iskustvo na snimanju filma. Radili smo u okolici Knina i naš je zadatak bio osmisliti između ostalog i glazbu za scene partyja. Zbog toga smo naravno donekle promijenili način rada i pripremili osnovnu muzičku temu partyja, vrlo mračnog, a koja je kasnije postala i okosnica za soundtrack filma.

Alen Sinkauz: Party je na temelju sekvence od nekih desetak minuta trajao od šest popodne do četiri ujutro i bilo je izvrsno, naravno puno smo improvizirali.

Način rada bez matrice i kompjutera zahtjeva dosta improvizacije, o kojim količinama opreme se radi kada osmišljavate nastup?

Nenad Sinkauz: Stvarno imamo puno opreme koja čini naš intstumentarij , a ja jako volim i u samom prostoru naći predmete koji dobro zvuče. U Kinu SC sam na primjer našao čelične stalke za zastave. To dodatno svaki put mijenja naš zvuk, ali je s druge strane nezgodno ovakav projekt plasirati na klasične festivale na kojima se izvođači vrlo brzo izmjenjuju na pozornici.

Alen Sinkauz: U mom slučaju nema takvog eksperimentirarnja, samo dosta velik broj gitarskih pedala koje koristim i moj bas, tako da nemam ništa više opreme od bilo kojeg bas gitariste.

Radite na puno projekta u raznolikim umjetničkim suradnjama pa stoga i dosta putujete, kad o tome razmišljte,jeste li prečesto na putovanjima i kakva vam iskustva ona donose?

Alen Sinkauz: Definitvno mi je najbolji način putovanja kroz posao, odnosno niti ne stignem putovati mimo posla. Za razliku od turiranja s bendom to nisu neka duga putovanja od koncerta do koncerta premda niti tome se ne bih opirao, ali putovanja radi različitih kolaborativnih akcija uvijek donose novo iskustvo. Zadnja turneja u bendovskom smislu bila je s East Rodeo Septetom.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X