Austrijska prijestolnica prošloga se tjedna mogla pohvaliti zaista nevjerojatnom koncertnom ponudom – bečke masovke odrađivali su Foo Fighters, Marilyn Manson, The Prodigy i Public Enemy, dok ste u manjim klubovima mogli pogledati shoegazere Swervedriver, britanskog new wave prvoborca Wrecklessa Erica te kanadskog pop majstora Dana Bejara i njegove Destroyer. Negdje između smjestila se Roisin Murphy s oko 2.500 svojih obožavatelja koji su, točno u trenutku kada su teroristi ispaljivali prve rafale u Bataclanu, razdragano uzvikivali ‘Pleasure’ i plesali na taktove starog hita Moloka ‘Pure Pleasure Seeker’.
Od svega toga, odlučio sam posjetiti koncerte Destroyera i Roisin, no prije izvještavanja s istih, u nekoliko bih redaka upozorio sve one koji na slična putovanja kreću s malo „gandže“ ili nekog drugog stimulansa. Otkad je, naime, slovenska vlada počela podizati žice i ograde, prelazak granice pretvorio se u rijetko viđeno zajebavanje koje, između ostalog, uključuje i pražnjenje kompletnog autobusa te vađenje i pokazivanje doslovno svakog predmeta u vašoj torbi dežurnim policajcima. Mene je zadesio susret s tamošnjom inačicom „prljavog Harryja“, točnije pretjerano revnim „murjakom“ koji je očigledno zaključio kako će bilo kakav oblik komunikacije umanjiti njegov opasan gard, zbog čega sam imao velikih problema proniknuti u tajne njegove „pantomime“. Dok smo razgledavali odjeću koju sam ponio u Beč i sadržaj mog „nesesera“, na licu sam mu primijetio iskrenu tugu što kod mene nije pronašao „oružje, municiju i drogu“, odnosno stvari koje mi je, bahato se unoseći u lice, nabrojao kada sam ga upitao što točno traži.
Nakon rastanka s dotičnim, konačnog dolaska do cilja i kratkog obilaska grada, uputio sam se u Szene, gdje je u četvrtak na rasporedu bila promocija „Poison Season“, sjajnog novog albuma Destroyera. Riječ je o jednom od slavnijih bečkih klubova u kojem većinom nastupaju heavy metal i hard rock izvođači poput tributea Kissu ili njemačke veteranke Doro Pesch iz nekadašnjih Warlock. Samim time, nisam se mogao othrvati dojmu da su Dan i njegov bend bukirani slučajno i da je netko od klupskih promotora pogrešno shvatio njihovo ime. Ono što je sigurno jest činjenica da „Kaputt“, „Poison Season“ i ostali iznimni uratci ove prilično samozatajne kanadske ekipa nisu doprijeli do previše Bečana, pošto se u Szeneu okupilo tek nešto više od stotinjak ljudi. Slaba posjeta Bejara nije pretjerano omela te je okupljenima priredio zaista prekrasnu večer, usporedivu čak i sa sada već legendarnim nastupom na premijernom izdanju šibenskog Terranea.
Bazirajući set-listu na posljednja dva albuma, „razarači“ su skladbe poput „Times Square“, „Midnight Meet The Rain“, „Chinatown“ ili „Girl In The Sling“ počinjali nježno, jedva čujno da bi ih već do prvog refrena pretvorili u gotovo Springsteenovski pop vođen puhačima i međusobnim nadopunjavanjima klavira i gitare. Nađe se tu i soula, funka, jazz-rocka u najboljoj tradiciji jednih Steely Dan pa je teško, skoro nemoguće shvatiti zašto se ovakva glazba ne svira u mnogo većim dvoranama, no jedan od razloga mogao bi biti i Danov „strah od publike“ zbog kojeg pjeva gledajući u pod ili sjedeći na istom, dok se između pjesama okupljenima gotovo nije ni obratio. U sedamdesetak minuta svirke nije se moglo pronaći ni sekunde praznog hoda ili skladbe koju bismo mogli proglasiti „fillerom“, što me je ponovno natjeralo da zaključim kako prisustvujem jednom od najtalentiranijih autora današnjice i kritičarski guštam što je toga svjestan tako mali broj „kužera“. Iako organizatorima nije pretjerano napunio blagajnu, njegovi austrijski štovatelji ne trebaju brinuti – platežna moć tamošnjih klubova tolika je da si bez problema mogu priuštiti i slabije posjećene koncerte.
Iduće večeri Roisin Murphy pobudila je neusporedivo veći interes, te rasprodala halu E Museums Quartiera koji posljednjih godina svoju multi-kulti ponudu, sastavljenu od izložbi, filmskih projekcija i koncerata klasične glazbe, sve više proširuje i pop-rockom. Austrijski hipsteri u velikom su broju pristigli poslušati jednu od najzanimljivijih figura elektronike devedesetih koja je pod stare dane postala još osebujnija i „opičenija“. Srodnike njezinog scenskog nastupa tako danas pronalazimo u radovima Laurie Anderson i Kate Bush, a gledajući je kako neprestano mijenja kostime i maske u rasponu od kljuna ptice preko nečeg nalik gejši do tri slijepljena lica kao otrgnuta s dječjih lutkica, stvarno mi se činilo da u njezinoj glavi stanuje barem dvoznamenkasti broj ljudi i da nas je sa svakim od njih odlučila upoznati.
U odnosu na njezin koncert na jednom od ranih INmusica, glazbene promjene su čak i veće pa je svaki od svojih hitova počela doživljavati kao „igralište“, priliku za potpuno slobodno eksperimentiranje te ih ponekad, sasvim očekivano i neizbježno, izmasakrira do neprepoznatljivosti. Tako je „Overpowered“ djelomično uništila ubacivanjem robotiziranog vokala obilato nafilanog jekom, a u medley sastavljen od „Exploitation“ i „Sing It Back“ ugurala sve od Chica do drum’n’bassa i industriala. Uz iznimno kompetentan prateći sastav predstavila nam je i svoje viđenje talijanskog popa šezdesetih („In Sintesi“), prašnjavih šlagera („Exile“), ali i završila „Dirty Monkey“ Moloka distorziranim punkerskim šusom. Sve u svemu, premda se njezinoj želji za istraživanjem i spajanjem nespojivog nema što prigovoriti, mora se priznati kako je nastup na trenutke postajao malo monoton, a i okupljeni hipsteri su sa šokom na licu slušali što je učinila od njihovih omiljenih pjesama.
Paralelu s Parizom s početka ovog teksta nisam povukao slučajno – kada sam, pri povratku u hotel, doznao što se dogodilo, nisam mogao prestati razmišljati kako su ljudi u Bataclanu potpuno identično guštali u glazbi i dobrom provodu ni ne znajući da plešu svoj posljednji ples i da smo svi mi, koji i dalje na redovnoj bazi posjećujemo koncerte u europskim metropolama, postali potencijalne mete bolesnika s kalašnjikovima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
