Punim imenom ‘Montage of Heck: The Home Recordings’, soundtrack novog dokumentarca o Kurtu Cobainu proglašen je njegovim ‘prvim solo albumom’.
Objavljivanje neobjavljenih/pronađenih/skrivenih/izgubljenih snimaka standardna je diskografska prevara, koja svoj izgovor pronalazi u činjenici da je autor mrtav, da ugovorno duguje još jedan album a nema inspiracije za novi, da su blagdani pred vratima ili je, pak, u pitanju stara dobra pohlepa. Uostalom, nepravedno je to i prema samim autorima koji svoje „neobjavljene snimke“ s razlogom nisu objavljivali. Jednostavno nisu bile dovoljno dobre.
Ovoga puta izgovor je dokumentarac. „Montage of Heck“ redatelja Bretta Morgena, izazvao je oduševljenje publike i oštru kritiku Cobainovih intimusa, a nuspojava je prvi solo album Kurta Cobaina. Cobain vjerojatno ni mrtav kakav već jest ne bi pristao na ovakvo izdanje, pogotovu što je nevjerojatno pretenciozno „Montage of Heck: The Home Recordings“ nazivati „solo albumom“ ili kompilacijom „neobjavljenih pjesmama“. Niti je to album, niti su to pjesme. Riječ je o glasnim razmišljanjima od kojih je samo nekolicina kasnije prerasla u „prave“ pjesme.
S druge strane, radi se o kolekcionarskom dragulju, trinaest izvornih glazbenih skica koje su, u ovakvim verzijama, rijetko ili nikako objavljivane. Morgen je na raspolaganju imao preko 200 sati materijala snimljenog na audio-kazetama, na kojima Kurt u osami sklada, ekperimentira, svađa se sam sa sobom, mumlja, improvizira i, ukratko, radi na autorskom sebi. Kućni snimci, koji upravo tako i zvuče, pružaju odličan uvid u proces stvaranja, a iako se sa sigurnošću ne može datirati nijedan od ovih zapisa (najstariji je navodno još iz 1987.), sasvim se jasno mogu razdvojiti rani i kasniji radovi, drugim riječima vidljiv je napredak u sviračkom i stihoklepačkom smislu.
The Yodel Song – jodlanje i mumljanje praćeno s tri akorda na akustičnoj gitari. Uključuje i štimanje žica i Cobainov zaključak da je gitara „pokvarena“.
Been a Son – klasična unplugged Nirvana. Kraća verzija od one koja se pojavila na kompilaciji „Incesticide“.
The Happy Guitar – iznenađujući folk instrumental. Naglo prekinut.
Clean Up Before She Comes – smislena i dorađena, sa „suhim“, otkucavajućim trzajima bass žica na gitari. Produžena demo verzija pojavila se na kompilaciji „With the Lights Out“, a nekoliko mjeseci prije Cobainove smrti snimljena je i konačna studijska verzija, koja do danas nije objavljena.
Reverb – stoner-rock instrumental, pokusna vježba za iživljavanje na wah-wah pedali.
You Can’t Change Me / Burn My Britches / Something In the Way – distorzirano uglazbljivanje Cobainovog unutarnjeg ludila s prekrasnom „Something in the Way“ završnicom, koja je 1991. zaključila „Nevermind“.
Scoff – pola minute uglavnom ničega.
Desire – melodična, otpjevana falsettom, puna potencijala.
And I Love Her – dragulj ovog izdanja, Beatlesi dobro zvuče tko god da ih izvodi.
Sappy – nikad objavljena verzija, koja u sebi krije i riff iz „Heart-Shaped Box“. Smiren, neafektiran, inspiriran Cobain u najboljem izdanju.
Letters to Frances – instrumental, pomalo raštiman i nedorečen.
Frances Farmer Will Have Her Revenge On Seattle – duža verzija jednog od zgoditaka s albuma „In Utero“.
She Only Lies – suicidalan u tekstu, turoban u prebiranju po bass gitari, još jedan klasični Cobain.
Je li albumom „Montage of Heck: The Home Recordings“ uspostavljena nova granica apsurda u eksploataciji lika i djela pokojnih rock ikona ili se radi o bitnom komadiću nepoznate glazbene povijesti, odlučit će svatko za sebe. Oni koji čuvaju svoje stare kazetofone, „Montage of Heck“ mogu nabaviti i na kazeti.
Ocjena: Ne(pr)ocjenjivo
(Universal, 2015.)