U glazbi postoje ljudi koji su odigrali važnu ulogu u soundtracku naših života bez da smo toga možda bili i svjesni.
U mom slučaju jedan od takvih svakako je Steve Albini, čovjek koji je kao producent ili audio inženjer radio na nekima od albuma bez kojih bi moje poimanje muzike bilo bitno drugačije. U vrijeme kada su ti albumi izlazili toga nisam bio ni svjestan – otputujemo li kojih 30-35 godina unatrag, zateći ćemo se u razdoblju prije interneta, YouTubea ili Spotifya, razdoblju u kojem smo nova izdanja najčešće nabavljali s presnimljenih kazeta, zbog čega je saznati ikakve informacije osim eventualno popisa pjesama bio pravi podvig. Samim time, tek sam kasnije saznao da je „tip iz Big Blacka i Rapemana“ radio na onim fenomenalnim EP-jevima „Brassneck“ i „3 Songs“ te kultnoj ploči „Seamonsters“ Wedding Presenta ili producirao „Surfer Rosu“ Pixiesa (ne bojte se, nisam zaboravio Nirvanu i „In Utero“, ali mi tih dana naprosto nije toliko značila).
Albini je, baš poput mnogih suvremenika, svoje mjesto u glazbi odlučio pronaći inspiriran punkom i post-punkom, počevši od Stoogesa, Ramonesa i Televisiona preko frikova iz Pere Ubu pa sve do Gang Of Four čijeg je gitarista Andyja Gilla nerijetko navodio kao utjecaj. Uvijek sam imao dojam da je od svega toga ponajviše inspiracije, barem u studiju, pronalazio u radovima grupe Davida Thomasa, posebno „Modern Dance“ i „Dub Housing“, od kojih je, primjerice, „naslijedio“ i pokušaje da ukorporira prirodni ambijent i zvuk sobe za snimanje. On sam redovno je isticao Johna Lodera, engleskog producenta poznatog po ekonomičnosti i brzini, najočitijoj u diskografiji anarho-punkera Crass čiji je bio i pridruženi član.
Steveu nije bilo važno jesu li u njegovom Electric Audio studiju neki nadobudni klinci ili u tom trenutku najveći bend na svijetu. S Nirvanom je tako prema legendi pristao surađivati iz sažaljenja, i to nakon što ih je častio epitetima poput „R.E.M. s fuzzboxom“. Većina producenata tu bi suradnju zakucala na vrh svoga CV-ja, ali on posljednjim studijskim izdanjem grupe Kurta Cobaina nije bio zadovoljan, ističući „kako ne zvuči kao ploča koju smo napravili“, prvenstveno jer su protiv njegove volje vokali podignuti u završnom miksu. Bendove nikad nije tražio postotak od prodaje, a nije volio ni da ga se potpisuje, posebno ne u ulozi producenta. Smatrao je, naime, da ako im se prepusti glavna uloga u studiju u većini slučajeva unište album, forsirajući vlastitu viziju umjesto one samih muzičara.
Od svega na čemu je radio izdvojio bih i Jesus Lizarde, Jon Spencer Blues Explosion, PJ Harvey, ali i Manic Street Preachers i Jarvisa Cockera, no ploča koju sam najviše želio da producira nikad nije objavljena. Naime, jedna od najslavnijih priča zadnjih godina Jugoslavije i pripadajuće joj alter-rock scene bila je ona prema kojoj je Steve Albini trebao surađivati sa zagrebačkom grupom SexA. O tome je i govorio prilikom predavanja koje je održao u Zagrebu 2017. godine, a potpisnik ovih redaka nikada nije prestao vjerovati da bi ta nesuđena ploča danas stajala rame uz rame s bilo kojih klasikom noise rocka.
Treba, međutim, napomenuti da je Albini podjednako kvalitetne i važne stvari napravio s gitarom u ruci, počevši od radikalno avangardnih Big Black koji su među prvima dokazali da će buka u rocku nadolazećih dekada itekako imati svoje mjesto. Uslijedio je Rapeman koji je nepravilnim, gotovo poremećenim ritmovima i škripom gitara otišao korak dalje od spomenutog prethodnika, no vrhunac je ako mene pitate ipak dosegnuo sa Shellacom čiji novi album „To All Trains“ izlazi idući tjedan i spada među naslove koje sam ove godine najnestrpljivije očekivao.
Steve Albini je u duši zauvijek ostao pravovjerni punker, trajno nadrkan na izrabljivanje glazbenika od strane diskografskih kuća i industrije. Upravo pojavu Spotifya, Deezera i sličnih servisa doživio je kao pobjedu punka i njegovih ideala, veličajući činjenicu da sada svatko može snimiti i objaviti što god mu padne na pamet, bez ikakvih posrednika i prohtjeva tržišta. Stvarno želim vjerovati da je bio u pravu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
