Pub kviz je najzanimljiviji koncept birtijaške zabave, osmišljen baš za one kojima je puko sjedenje u birtiji, uz dokono alkoholiziranje i trabunjanje ni o čemu u nedogled, dosadno i uglavnom besmisleno. Kako i sama spadam među te čudne likove koji ne vole sjediti u birtiji bez veze, nije čudno što sam i sama potpala pod ovaj razorni i adiktivni utjecaj natjecanja u, uglavnom trivijalnom i žešće opskurnom, znanju.
Nemam pojma gdje je, kada i kome točno palo na um da se različite vrste ljudi povezanih po principu odabira kafića mogu ujediniti u kompetitivnoj demonstraciji znalačke nadmoći, ali znam točno kako je ovaj trend pub kvizova započeo kod nas. Bilo je to daleke 2007. u zagrebačkoj Booksi, u doba kada smo se još kolektivno oporavljali od otetih nam devedesetih i dok je život ovdje još pokazivao obrise nekog smisla, a većina mladih ljudi je imala i posao i relativno pristojna primanja pa si je mogla priuštiti izlaske i redovno se zabavljati uz alkoholna isparavanja u odabranom društvu. Nekolicina frikova, koje se danas prečesto pejorativno naziva geekovima, tim čudnim ljudima kojima se prikupljanje informacija o nekom specijaliziranom području čini važnim, napravilo je neku varijantu pub kviza i igralo ga svakoga petka u večernjim satima. Pročulo se to u kulturnim krugovima i ubrzo je maleni prostor Bookse postao pretijesan za stotinjak luđaka podijeljenih u dvadesetak ekipa, pa se sekta preselila u drugi, veći prostor nekadašnjeg Video-teatra, i tamo nastavila razvijati koncept koji je funkcionirao po principima lige prvaka, s play-offom i pobjednicima sezone, peharom, vječnom slavom i svim ostalim beneficijama koje pobjeda u nekom sportu donosi. Silno je subverzivan bio taj kviz u društvu galopirajućeg kretenluka i svi koji su ga igrali osjećali su da sudjeluju u nečem većem od obične zabave petkom, Sjećam se da mi je osobno punih pet godina pub-kviz bio klimaks tjedna, da su mi prijatelji odustali od pokušaja da me odvuku na neko drugo mjesto – petak je naprosto bio rezerviran za druženje s kviznom ekipom, a nakon nekog vremena i ekipe su se međusobno sprijateljile, slizane u ideji da ćemo se do kraja života viđati na ovim druženjima i natjecati se u prisjećanju opskurnih informacija. Good times.
Ono što pub-kviz odvaja od ostalih tipova popularnih televizijskih kvizova prvenstveno je timski rad. Budući da se uglavnom ne radi o klasičnoj općoj kulturi, već o njezinim opskurnijim detaljima popabirčenim posvuda osim u obrazovnim ustanovama, ovaj se tip kviza temelji na ideji da će barem netko u ekipi znati poneki odgovor na pitanje. Time se automatski ukida onaj tip nelagode kojeg ljudi često osjete kad bivaju otkriveni u neznanju, pogotovo ako su mu u facu uperene kamere, a cjelokupna zlurada javnost pred malim ekranima jedva čeka da se izblamira pa da se osjećaju nadmoćno što su oni doma iz fotelje znali nešto što onaj jado pod reflektorima nije. Osim toga, pitanja nisu postavljena tako da se na njih odgovara kao iz topa, nego su često dugačka, poetski i zajebantski osmišljena, pa je počesto u njima i kukolj odgovora do kojeg se zabavnom timskom dedukcijom može doći.
Zbog svega toga osjećala sam se pomalo konfliktno kad sam čula da Mario Kovač, jedan od prvoboraca Booksinog kviza i moj kvizni suparnik iz ekipe Dada Džihad, planira adaptirati pub-kviz za televiziju; glavom su mi prolazile misli u rasponu od ‘pa-to-je-čisto-sektaška-priča’, preko ‘zašto-se-ja-toga-nisam-dosjetila’ do ‘kako-dovraga-misli-napraviti-pub-kviz-na-televiziji-pa-to-će-biti-dosadno’.
Zaista sam bila uvjerena da je televizija promašen medij za plasiranje ovakvog kviznog koncepta i stoga mi je bilo pravo osvježenje što mi je sinoćnja prva epizoda “Kvizne situacije” rastopila skepsu. Već nakon predstavljanja ekipa osebujnih imena (Bjorn Borg iz Garešnice, Bestidne dlačice iz Rijeke, Nemoralna pobjeda iz Zagreba), kojima se ekipe nadijevaju već po nekom nepisanom pub-kviznom pravilu i u kojima se naznačuje duhovita genijalnost njihova mala kolektiva, bilo je jasno da bi ovo moglo biti zabavno, da to nipošto više nije neka sektaška, nego supkulturna priča, i da je pub-kviz koncept, premda drastično odskače od dinamike televizijskih kvizova na koje smo navikli, zapravo moguće izvesti iz njegovog prirodnog miljea i predstaviti ga masama putem televizije.
Studio je opremljen u duhu puba, sa svim pripadajućim detaljima pa i šankom, voditelj Mario Kovač je ležerno odjeven, kako se već čovjek odijeva kad izađe u kafanu, opušteno postavlja pitanja i u periodima odgovaranja neopterećeno čavrlja s pomalo nadrkanim konobarom (tipski imperativ), dok ekipe sjede na barskim stolicama i uz piće ‘čaraju’ odgovore posve nesvjesne da ih se snima. Gledatelj pred malim ekranima, doduše, ima previše vremena izguglati odgovor dok čeka da ekipe smisle što da napišu, ali istovremeno se sasvim pristojno može zabavljati prisluškujući kako timovi dolaze do odgovora, kako se međusobno uvjeravaju i stišavaju jedni druge da ih protivnici ne čuju. U “Kviznoj situaciji”, doduše, nema onog obaveznog momenta tobožnjeg odlaska na toalet na kojemu se gugla, ne postoji nijedan mehanizam inventivnog varanja koji je inherentan kako čovjeku tako i konceptu grupnog igranja u kojemu se teško može kontrolirati sve igrače, a koji često nekoj ekipi donese prevagu – u televizijskoj varijanti pub-kviza sve je po pe-esu.
Ipak, pomalo je subverzivno ošamariti tzv. ‘društvo znanja’ na javnoj televiziji uglavnom prilično opskurnim pitanjima, pogotovo kad voditelj uz to nasmiješeno čavrlja o tome kako je pijan pogao na neku pjesmu, ili kad otpjevuši refren neke stvari od Magazina i ovlaš spomene kako je to još jedna pjesma koju ne sluša, a posebno kad odjavi kviz čestitajući pobjednicima, Bestidnim dlačicama, uz uzvik ‘ajmo sad piti!’. Jer poslije kviza u pubu igrači se redovito obliju, još dugo u noć bistreći kvizne rezultate, što bi drugo.
“Kvizna situacija” je zabavna i simpatična emisija, čak i edukativna iako, ruku na srce, teško da će se itko osjećati deficitarno u trivijalnom znanju koje se u ovom tipu kvizova provjerava. Vrijedi ju gledati, ali kao kvizni manijak odgovorno tvrdim da se pravi puls pub-kviza može osjetiti tek u pravoj igri. Stoga, ako u blizini imate neki kafić ili pub u kojem se igra kviz, okupite ekipu, dajte si neko ludo ime i uključite se u ovaj opći trend zabave, koja je u podtekstu zapravo aktivistička terenska borba protiv uznapredovalog primitivizma.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
