Kad su u veljači 1998. Jimmy Page i Robert Plant posjetili Zagreb, oduševljeni zvukom nepoznatog im glazbala tamburice koje su, kako se priča, čuli za neke zabave, obroka u nekoj zagrebačkoj restauraciji, za predgrupu izabraše Gazde. Ti komercijalni pop-tamburaši bijahu izviždani s Page-Plantove pozornice Doma sportova, a potez se svjetskih zvijezda mnogima učinio neprikladnim – tamburašima, kao, nije mjesto na rock koncertu. Pseudofolkeri Gazde doista su bili pogrešan izbor, no da su umjesto njih Page i Plant sa sobom doveli kakav američki, britanski, marokanski, indijski folk sastav – možda čak i pseudofolk, kako bismo mi to uopće prepoznali? – glave ovdašnjih pravovjernih rokera zacijelo bi kimale, a srca kucala u ritmu odobravanja.
Glazba svijeta, world music, kao pojam i trend tad još nije uzeo maha, što će reći da u publike nije postojao osjećaj „odobrene“ otvorenosti prema „nerokerskom“ doprinosu.
Album kubanskih starješina, izvučenih iz naftalina zahvaljujući Ryju Cooderu, „Buena Vista Social Club“, koji je ostvario ključnu ulogu u prihvaćanju „glazbe svijeta“ širom svijeta, objavljen je tek nekoliko mjeseci prije, u rujnu 1997. međunarodna afirmacija malijskog Tinariwena, u nas osobito dobro promoviranoga i populariziranoga zahvaljujući Multikulturi, nastupa upravo 1998. Orkestar za svadbe i sprovode Gorana Bregovića osnovan je 1998. Najistaknutiji hrvatski prožimači narodnoga i rokerskoga, Cinkuši, prvi album, „Zeleni kader“, objavit će 1999. godine.
Uši suvremenije pop-rock publike prije toga su, međutim, još od polovice 1980-ih načeli irski Poguesi. Paul Simon 1986. je i 1990. objavio cijenjene i popularne albume „Graceland“ i „The Rhythm of the Saints“ duboko uronjene u južnoafričke i južnoameričke glazbene izraze. David Byrne 1989. se, na prvom samostalnom albumu „Rei Momo“ naveliko nadahnjivao afro-kubanskim i brazilskim glazbenim naslijeđem, a 1988. je utemeljio i diskografsku tvrtku Luaka Bop okrenutu izvođačima glazbe svijeta. I mnogo prije, poneki su rokeri, među najzapaženijima The Beatles i Led Zeppelin, posezaliza egzotikom dalekoistočnih glazbala i glazbenika. Santana je, primjerice, cijelu karijeru izgradio na latinu. Svjesno ili nesvjesno, rokerska publika je pod normalno usvojila obilno baštinjenje (anglo)američkog glazbenog korijenja u djelima svojih miljenika. I Elvis Presley se, u navodno slabom razdoblju karijere, 1960-ih, itekako nadahnuto igrao ritmovima i melodijama Kube, Kariba i Južne Amerike. Jamajčanski reggae i njegove varijacije asimilirane su u zapadnjački pop-rock već 1960-ih, a po pojavi Boba Marleyja 1970-ih posve vidljivo. Na tlu rocka SFRJ, sastojke folklora bešavno su usvojili neki od najpopularnijih i najkvalitetnijih autora i izvođača– Bijelo dugme i Leb i sol.
Ipak, na početku te 1998. izravna veza s glazbom našeg sela u našeg rokera još nije bila poželjna, pa ni prihvatljiva. Narodnjaci, dakle, dalekog istoka, Južne Amerike i SAD-a su OK u rokerskom kontekstu, ali naši vlastiti, ne daj Bože. Sampona, sitar i bendžo da, tamburica, gusle i mih, ne. Valjanih razloga za to, dakako, ima, no izuzmemo li ideološke porive po kojima glazbeno-plemenska opredjeljenost legitimira rokera kao onoga suprotstavljenoga pokloniku glazbe sela, kao svojevrsno pozicioniranje na opreci urbano-ruralno, slušatelju-rokeru željnom glazbene majstorije, ljepote, emocije, učestalije bi nego što to obično čini, valjalo bez preduvjerenja posegnuti za „proskribiranim“ žanrovima koji nerijetko, doduše drugim izrazom, nude neusporedivo više glazbenog ushićenja i pustolovnosti nego mnogi formalni rokeri koji nemaju što kazati ni pokazati te više ili manje spretno, prečesto bez imalo duha i smisla, umorno prežvakuju izlizane forme. Nije, dakako, sve tako crno-bijelo – za pomniju razradu teme, je li, ne bi bila dovoljna cijela biblioteka, a ovdje, s dopuštenjem ,prigodno, naveliko pojednostavljujemo.
Kao i u rocku, i u drugim žanrovima uglancanog je i neuglancanog šrota znatno više nego dragulja, a među recentnijim izdanjima tamburaške glazbe jedan od bisera dvostruki je kompilacijski album „Tamburaški memorijal Hrvoja Majića – 15 godina (2000-2014), uživo“ na kojem je rukom i uhom izbornika Tihomira Ivanetića, glazbenog producenta iz Strizivojne, prikupljeno trideset i devet, bit će, najboljih izvedbi u tom razdoblju, na toj priredbi koja se održava svakog 30. travnja u vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić, u sjećanje na preranu smrt primaša i tamburaškog virtuoza Hrvoja Majića. Na memorijalu se izvodi isljučivo instrumentalna glazba, bez pojačala, bez razglasa, bez konferanse. Samo glazba, bilo solista, bilo malih sastava, bilo orkestara, u svom izvornom sjaju. Dalje>>