Kad su u veljači 1998. Jimmy Page i Robert Plant posjetili Zagreb, oduševljeni zvukom nepoznatog im glazbala tamburice koje su, kako se priča, čuli za neke zabave, obroka u nekoj zagrebačkoj restauraciji, za predgrupu izabraše Gazde. Ti komercijalni pop-tamburaši bijahu izviždani s Page-Plantove pozornice Doma sportova, a potez se svjetskih zvijezda mnogima učinio neprikladnim – tamburašima, kao, nije mjesto na rock koncertu. Pseudofolkeri Gazde doista su bili pogrešan izbor, no da su umjesto njih Page i Plant sa sobom doveli kakav američki, britanski, marokanski, indijski folk sastav – možda čak i pseudofolk, kako bismo mi to uopće prepoznali? – glave ovdašnjih pravovjernih rokera zacijelo bi kimale, a srca kucala u ritmu odobravanja.
Glazba svijeta, world music, kao pojam i trend tad još nije uzeo maha, što će reći da u publike nije postojao osjećaj „odobrene“ otvorenosti prema „nerokerskom“ doprinosu.
Album kubanskih starješina, izvučenih iz naftalina zahvaljujući Ryju Cooderu, „Buena Vista Social Club“, koji je ostvario ključnu ulogu u prihvaćanju „glazbe svijeta“ širom svijeta, objavljen je tek nekoliko mjeseci prije, u rujnu 1997. međunarodna afirmacija malijskog Tinariwena, u nas osobito dobro promoviranoga i populariziranoga zahvaljujući Multikulturi, nastupa upravo 1998. Orkestar za svadbe i sprovode Gorana Bregovića osnovan je 1998. Najistaknutiji hrvatski prožimači narodnoga i rokerskoga, Cinkuši, prvi album, „Zeleni kader“, objavit će 1999. godine.
Uši suvremenije pop-rock publike prije toga su, međutim, još od polovice 1980-ih načeli irski Poguesi. Paul Simon 1986. je i 1990. objavio cijenjene i popularne albume „Graceland“ i „The Rhythm of the Saints“ duboko uronjene u južnoafričke i južnoameričke glazbene izraze. David Byrne 1989. se, na prvom samostalnom albumu „Rei Momo“ naveliko nadahnjivao afro-kubanskim i brazilskim glazbenim naslijeđem, a 1988. je utemeljio i diskografsku tvrtku Luaka Bop okrenutu izvođačima glazbe svijeta. I mnogo prije, poneki su rokeri, među najzapaženijima The Beatles i Led Zeppelin, posezaliza egzotikom dalekoistočnih glazbala i glazbenika. Santana je, primjerice, cijelu karijeru izgradio na latinu. Svjesno ili nesvjesno, rokerska publika je pod normalno usvojila obilno baštinjenje (anglo)američkog glazbenog korijenja u djelima svojih miljenika. I Elvis Presley se, u navodno slabom razdoblju karijere, 1960-ih, itekako nadahnuto igrao ritmovima i melodijama Kube, Kariba i Južne Amerike. Jamajčanski reggae i njegove varijacije asimilirane su u zapadnjački pop-rock već 1960-ih, a po pojavi Boba Marleyja 1970-ih posve vidljivo. Na tlu rocka SFRJ, sastojke folklora bešavno su usvojili neki od najpopularnijih i najkvalitetnijih autora i izvođača– Bijelo dugme i Leb i sol.
Ipak, na početku te 1998. izravna veza s glazbom našeg sela u našeg rokera još nije bila poželjna, pa ni prihvatljiva. Narodnjaci, dakle, dalekog istoka, Južne Amerike i SAD-a su OK u rokerskom kontekstu, ali naši vlastiti, ne daj Bože. Sampona, sitar i bendžo da, tamburica, gusle i mih, ne. Valjanih razloga za to, dakako, ima, no izuzmemo li ideološke porive po kojima glazbeno-plemenska opredjeljenost legitimira rokera kao onoga suprotstavljenoga pokloniku glazbe sela, kao svojevrsno pozicioniranje na opreci urbano-ruralno, slušatelju-rokeru željnom glazbene majstorije, ljepote, emocije, učestalije bi nego što to obično čini, valjalo bez preduvjerenja posegnuti za „proskribiranim“ žanrovima koji nerijetko, doduše drugim izrazom, nude neusporedivo više glazbenog ushićenja i pustolovnosti nego mnogi formalni rokeri koji nemaju što kazati ni pokazati te više ili manje spretno, prečesto bez imalo duha i smisla, umorno prežvakuju izlizane forme. Nije, dakako, sve tako crno-bijelo – za pomniju razradu teme, je li, ne bi bila dovoljna cijela biblioteka, a ovdje, s dopuštenjem ,prigodno, naveliko pojednostavljujemo.
Kao i u rocku, i u drugim žanrovima uglancanog je i neuglancanog šrota znatno više nego dragulja, a među recentnijim izdanjima tamburaške glazbe jedan od bisera dvostruki je kompilacijski album „Tamburaški memorijal Hrvoja Majića – 15 godina (2000-2014), uživo“ na kojem je rukom i uhom izbornika Tihomira Ivanetića, glazbenog producenta iz Strizivojne, prikupljeno trideset i devet, bit će, najboljih izvedbi u tom razdoblju, na toj priredbi koja se održava svakog 30. travnja u vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić, u sjećanje na preranu smrt primaša i tamburaškog virtuoza Hrvoja Majića. Na memorijalu se izvodi isljučivo instrumentalna glazba, bez pojačala, bez razglasa, bez konferanse. Samo glazba, bilo solista, bilo malih sastava, bilo orkestara, u svom izvornom sjaju. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
