Baletna skupina Imperijalnog ruskog baleta i njegovi senzacionalni solisti koje umjetnički i koreografski vodi Gediminas Taranda nastupili su u subotu 13. veljače u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski. Okolnosti u kojima se na glazbenu matricu na pozornici izvodi predstava koja u pravilu pripada orkestru zasigurno su osupnuli dio klasične baletne publike pa je unatoč izuzetnoj plesnoj čaroliji u dvorani ostalo pokoje mjesto prazno.
Prednost koncerne dvorane je svakako punina osjećaja glazbe. Kvalitetna snimka Prokofjevog djela zvučala je snažno, iznimno upečatljivo, gotovo nametljivo zbog svoje izmještenosti i vremena i prostora ovog 13. veljače 2016. čime je otela onaj djelić zajedničkog disanja između plesača i publike koji, bez obzira na najnovija otkrića “kvantne fizike”, ipak može proizvesti samo živi dirigent. Bijeli balet jest specifično teatralan i najljepše pristaje u kazališna zdanja, a kada je iz tog klasičnog okuženja premješten u koncertnu dvoranu, na livadu ili kruzer ipak priziva pomalo zloslutni osjećaj globalnog sumraka kulture.
Romeo Montecchi i Julija Capuletti simboli su jedne obiteljski uvjetovano nemoguće ljubavi. Priča koja ne prestaje biti dio skoro svake ljubavne priče je naravno zabranjeni dio ljubavi i stoljećima se od proljeća do proljeća iznova aktualizira skoro svakome, barem jednom u životu. Shakespearove vječne replike pretočene su u pokrete kojima je prije stotinu godina progovorio jezik klasičnog baleta. Plesački, život unutar strogih tradicijskih okvira tog jezika danas se čini kao naročito težak izazov jer graniči s arheologijom. Teatrolozi kroz Globe Theatre pokušavaju forenzičkom preciznošću rekonstruirati Shakespearea, tako i ples ruske baletne tradicije njeguje poveznice s izvornim uzbudljivim vremenima praizvedbi danas klasičnih baletnih predstava.
Baletne škole Boljšoj i Petrogradskog teatra su te koje su kroz cijelo dvadeseto stoljeće trenirale čuvanje tradicije plesa kroz savršeni spoj vještine i osjećaja. Upravo su takav spoj bili mladi solisti Lina Seveliova i Nariman Bekzhanov koji su prelijepo utjelovili nesretne ljubavnike. Grupne scene, od uvoda u priču, preko grandioznog bala Capulletijevih bile su izvrsno uigrane i prekrasno koreogrefirane no ipak, trenuci “Romea i Julije” na pozornici bili su najdragocjeniji.
Užitak je kao i u drami prekratko trajao, već u prvom zajedničkom plesu na kostimiranom balu Prokofjev u sanjivu melodiju sretnog prizora stavlja natruhe drame koja će se uskoro dogoditi. Nakon prizora s balkonom već su pred oltarom.
Na početku drugog čina uprizoreno je stradanje Romeovog prijatelja Mercutia i Julijinog bratića Tibalda. Tim se činom bezbrižno vrijeme karnevala u Veroni pretvara u jako-jako loša vremena. Izvedbu Denysa Simona kao Mercutia zagrebačka je publika pozdravila posebno strastveno. Julija iz bezilaznog rascjepa između svoje obitelji i ljubavi posluša savjet bliskog svećenika i poseže za prevarom. Nažalost svećenika viša sila sprječava u dobrohotnom spašavanju sreće mladog para i smrt Romea i Julije postaje povod da se dvije velike obitelji napokon odreknu rivalstva i polože oružje.
Dramski naboj priče otplesan je duboko doživljeno i savršeno odglumjen i u žaru i u tragediji. Glumački interpretativno, svojom ljepotom i besprijekornošću očarala je Radamaria Dumenica u ulozi Julijine majke. Njena dominantna snaga koja propagira patrijahalnu poslušnost i koja će joj ubiti kćer tako je živopisno otplesana da Julijina odluka o odlasku u smrt za svojim voljenim postaje lakša i razumljivija. Nastavši u vrijeme nakon propasti ruskog carstva balet “Romeo i Julija” u ultimativnim gubitnicima, mladima, nemoćnima suočiti se sa životom kakav jest, grešnicima koji činom samoubojstva ubijaju i svoju vjeru u sve osim u svoju ljubav, nalazi prave junake nove slobode u novom društvu, nalazi zamjenu za stari religijski sistem i otvara se vjeri u pravu ljubav.
Iz svakog pokreta plesača koji su nastupili u sinoćnjem uprizorenju “Romea i Julije” izvirala je savršena uigranost i švicarska točnost i preciznost, a kod solista i duboka povezanost s dramskom kompleksnoću likova. Senzacionalizam i napadne reklame nikoga ne mogu natjerati da zavoli klasični balet, osnovu svakog profesionalnog plesa. Čarolija je nešto što svatko mora pronaći u sebi, a u suprotnom s poštovanjem prema velikom trudu plesača da pokretom prenesu tisuće riječi i osjećaja, pogledaju predstavu – nekome za ljubav.