Jedan od najiščekivanijih blockbustera godine nije niti blizu toliko loš film kakvim ga kritika i mediji pokušavaju prikazati, ali je ipak daleko od onoga što je mogao i trebao biti. Pitanje je samo čija je to krivica?
“Batman v Superman: Zora pravednika” je bez sumnje jedan od najvećih blockbustera godine, ali svakako i jedan od onih zbog kojega fanovi i gledatelji najviše strepe. Dok Marvel svojim verzijama ide u dosadnom, predvidljivom i proračunatom smjeru, DC se odlučio na nešto drugačiji pristup i već “Man of Steelom” (a donekle i Nolanovom “Dark Knight” trilogijom) pokazao kako svoje superjunake žele prikazati mnogo prizemnijima i ljudskijima, što će reći i mračnijima i manjkavijima. Zack Snyder je tu uletio kao savršen izbor za nosača cijelog novog DC univerzuma, što možda jest bila dobra odluka kada govorimo o audio-vizualnom identitetu koji je bez imalo sumnje superiorniji od bezličnog i amorfnog Marvelovog svijeta, ali svakako je rizik u segmentu pričanja priče. Snyder jest dobar kada se bavi izravnim i ne pretjerano kompleksnim scenarijima (“300”), ali čim se dohvati nečega zamršenijeg, jednostavno se izgubi u pokušaju da raspetlja sve zapetljane konce.
To je svakako i najveći problem filma “Batman v Superman: Zora pravednika”. Oni koji su pratili ovaj projekt od početka su znali kako se radi o jednom od najbitnijih filmova za DC kolektiv (to jest Warner Bros.) u narednih 10-20 godina, jer će upravo na njegovim temeljima započeti svoju prvu fazu širenja svemira na samostalne “Wonder Woman”, “Flash”, “Cyborg”, “Aquaman” i ine filmove. Zato je u dva i pol sata trebalo nakrcati što više referenci, poveznica, likova, priča i motiva koji će se moći izmusti u narednim godinama i preko kojih će gledatelji upoznati sve te njima još uvijek nove superjunake. I dok je “Wonder Woman” (Gal Gadot) u priču ubačena poprilično neprimjetno i fluidno, ostatak je ekipe uguran toliko abruptno da ih je pomalo neugodno gledati te svakako zbunjuje i remeti nekakav prirodan tijek priče. Koliko je to na dušu Zacka Snydera, a koliko je morao ubaciti što više toga, ne znam, ali sudeći po kritikama, svakako im se nije isplatilo!
Radnja filma započinje tamo gdje “Man of Steel” završava: epskom bitkom Supermana i generala Zoda i uništenjem Metropolisa. Jedna od mnogih zgrada prepunih ljudi koji su stradali u cijelom tom kaosu je pripadala Bruceu Wayneu (Ben Affleck), sada već srednjovječnom Batmanu kojem je dosta šamaranja uličnog šljama te želi uloviti jednu krupnu ribu, Supermana (Henry Cavill), i natjerati ga da plati kiriju i odgovara za ono što je učinio. Negdje daleko iza svega stoji razmaženi mladi bogataš s kompleksom boga i neviđenom ljubomorom prema onima koji imaju pravu moć, Lex Luthor (Jesse Eisenberg), koji vrhunskom manipulacijom tjera dva najveća superjunaka da se, željeli to oni ili ne, napokon susretnu i odmjere snage u „najvećoj gladijatorskoj borbi koju je svijet ikada vidio“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0WWzgGyAH6Y[/youtube]
Snyder i njegovi kolege scenaristi Chris Terrio i David S. Goyer su svakako imali izvanrednu ideju koja je zapravo vječna kada su u pitanju superjunaci, ali niti u jednom filmu nije obrađena dovoljno kvalitetno da ju uzmemo za ozbiljno. Pitanje je to o samoj srži superjunaka, potrebi čovječanstva da među sobom ima takve osobe i opasnostima koje oni predstavljaju za živote običnih smrtnika. Kao ključna osoba za kanaliziranje tog pitanja ističe se Lex Luthor, koji iako iznimno psihotičan i nestabilan, poteže itekako valjanu tezu o tome kako je najveća laž koju nam vladajući prodaju ta da je apsolutna moć čista i nepokolebljiva, misleći pritom na Supermana, ali aludirajući na sve ono što nam političari, vojska, popovi i ine institucije autoriteta rade na svakodnevnoj bazi.
No od te polazišne točne stvari kreću u 1001 smjeru i nema nikakve šanse da se održi ikakva konzistencija, kako priče, tako i samih likova. Tu Snyder dosta kopira Nolana, pokušavajući odmah na početku posaditi nekoliko sjemenki naizgled nepovezanih i neshvatljivih događaja, koji će onda rasti i približavati se jedni drugima kako film odmiče te se na kraju sastati u jednoj točki i na nekakav čudesan način zaokružiti priču. Na žalost, kolika je cijena Nolana i njegovog vizionarskog pogleda na pričanje takvih zamršenih priča se vidi upravo u ovakvim slučajevima, koji nemušto pokušavaju kopirati starog majstora. Sve to izgleda lažno i namješteno, iscenirano tako da nema previše veze s kanonom likova, pa čak niti onime što oni u samom filmu predstavljaju. Superman i Batman tako prestaju biti superjunaci, a postaju ogorčeni, izgubljeni i pomalo sadistički nastrojeni idioti koji upadaju u očite zamke, tuku se iz nejasnih razloga i zapravo ne rade ništa drugo nego bivaju lutke s kojima se poigrava jedan klinac. Nije to možda loše kada iza svega imaš lika poput Jokera, ali…
Kažu kako je pozitivac dobar samo onoliko koliko je dobar negativac, a u Batman v Superman to nikako nije slučaj. Sama činjenica kako barem dvije trećine filma zapravo nema jasnog negativca niti pozitivca već imamo samo Lexa Luthora koji bez ikakvog jasnog i uvjerljivog motiva pokušava isprovocirati taj epski fajt, Supermana koji kao novinar Clark Kent moli svog urednika da mu DOPUSTI da napravi priču o teroru koji Batman izaziva u Gothamu i samog Batmana koji se ponaša kao uvrijeđena mlada. Luthor kao puppetmaster jednostavno nema kapacitet da bude dostojan protivnik Bogu i ubojitom multimilijarderu, pa u priču u zadnjoj trećini upada Doomsday, CGI monstrum koji je gotovo besmrtan i koji bi kao trebao biti pravi zalogaj za naše junake, ali zapravo nam je sasvim svejedno jer se radi o još jednom bezličnom CGI monstrumu koji je gotovo besmrtan i koji bi kao trebao biti pravi zalogaj za naše junake, ali ga oni na kraju pobijede s malo šaketanja i nekim magičnim predmetom koji je eto, jedina stvar na svijetu koja ga može uništiti.
Nije to nimalo zadovoljavajuća priča nego jedno veliko postavljanje figura na šahovsku ploču prije nego što započne prava igra, samo što je Snyder to zapakirao u stiliziranu i visoko produciranu ljepoticu koja zadivljuje svakim kadrom (iako mi je vizual “Man of Steel” pasao mnogo više) i to ne samo i isključivo zbog CGI-a. Vizionari poput njega znaju kako učiniti da CGI radi za njih, a ne obrnuto, pa “Batman v Superman” mogu biti udžbenik za uporabu svjetla, stvaranje atmosfere, kadriranje i epske shotove. Naravno, barem smo za taj dio cijelog iskustva svi znali kako će proći bez ikakvih problema.
Da se ima prostora i vremena, “Batman v Superman” bi se mogao secirati u tančine jer uistinu ima mnogo toga za obraditi. Ben Affleck i Henry Cavill su prilično bezlični kao naslovni dvojac, vjerojatno iz već prije spomenutih razloga nedovoljnog razvoja njihovih likova. Jesse Eisenberg pak dobiva žešću kritiku na svoj „jokerovski“ portret Lexa Luthora, što nikako ne treba smatrati nečim negativnim ili pozitivnim. Jednostavno je stvar ukusa, a meni takvi ekscentrični likovi uvijek dobro legnu. Akcija je odrađena na razini i nema je niti približno toliko koliko se može dobiti dojam čitajući razne negativne komentare, a veći je problem što je poprilično antiklimaktička, pogotovo taj toliko očekivani fajt između Batmana i Supermana. Zapravo, to se može reći za film u globalu: radi se o solidnom blockbusteru koji je propustio svoje prilike da bude uistinu izvrsno umjetničko remek-djelo na razini “Viteza tame”, te u antiklimaktičkom raspletu postao samo dobro realizirani nositelj za ono što nam tek slijedi.
Ocjena: 6/10
(Warner Bros., Atlas Entertainment, DC Comics, DC Entertainment, RatPac; 2016)