Michael Gira je najavio kako albumom ‘The Glowing Man’ Swans zatvaraju ovo povratničko poglavlje karijere pokrenuto na početku desetljeća, nakon šesnaest godina nedjelovanja. No ostaje nada da će u budućnosti biti još poglavlja.
Prije dvadeset godina Swans su prvi put objavili kraj karijere i dugo desetljeće i pol nitko nije sumnjao da je toj priči doista došao kraj. No, onda su se iznenada vratili 2010. s albumom “My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky”, koji iz današnje perspektive djeluje kao uvertira u ono što će uslijediti, a to je trilogija mučnih, duplih, dvosatnih albuma koju čine “The Seer”, “To Be Kind” i “The Glowing Man” objavljivanih u dvogodišnjem razmaku od 2012. do danas.
Ta tri albuma mogu se shvatiti kao jedna beskonačna mračna opera, pa čak i kao jedna nezamislivo duga pjesma. Na “The Seer” je najavljena atmosfera i na dvije pjesme s albuma su pomaknute granice shvaćanja prihvatljivog trajanja pjesama na dvadeset minuta i pola sata, “To Be Kind” je zaorao još dublje u mrak i poremećenost, a na “The Glowing Man” više od pola pjesama na albumu prelazi u dvoznamenkastu minutažu.
Gira i ekipa potpuno odbacuju bilo kakva pravila igre u popularnoj glazbi, pa su tako umjesto tradicionalnog pristupa i izbacivanja singla s albuma, prije objave ploče objavili dvominutne isječke pjesama, kako bi publika osjetila djelić poganske magije albuma. Naknadno je za potrebe kao singl izbačena “When Will I Return”, ali ova folk balada koju pjeva Girina žena Jennifer u cjelini albuma djeluje kao svojevrstan predah od konstantnog bučnog transa “The Glowing Mana”.
Album započinje dvama tmastim oblacima “Cloud of Forgetting” i “Cloud of Unknowing”, nakon kojih slijedi “The World Looks Red/The World Looks Black” i šok shvaćanja da ste potrošili punih sat vremena slušajući samo tri pjesme između kojih je nemoguće povući ikakvu smislenu granice, jer se utapaju jedna u drugu, a u svakoj je njih još pet. Slušatelj je uvučen u njihov hipnotički ‘drone’ i razinu jeze i glasnoće na kojoj Swansima bilo koji metal bend na svijetu može samo otvoreno zavidjeti. Gira urla i zavija počesto neshvatljive motive, iako osjećaj iskonske strave postignut na “Just a Little Boy” sa prethodnog albuma ovdje nije ponovljen.
Drugi disk albuma otvara još jedna dvadesetominutna epopeja nazvana “Frankie M.”, s kojom su otvorili i svoj zadnji koncert u Zagrebu pretprošle godine, najavivši zatvaranje ovog poglavlja karijere. Tu je i spomenuti singl “When Will I Return” u kojem se Jennifer obračunava sa zlobnim neprijateljem kojeg naziva Pigman sve dok Michael ne vrisne u strašan refren i vrati stvari u uhodani bučni kaos iz kojeg smo nakratko izronili po dah. Naslovna pjesma donosi još pola sata istoga, a otupljeni slušatelj više ne može ni poželjeti da priča dođe kraju.
“The Glowing Man” je, dakle, završni dio i ove nelagodne trilogije i druge faze karijere Swansa, ali ne treba vjerovati da je i zadnje što će Swansi imati za reći. Možda za još petnaest godina stari Gira iskoči s još kojom mračnom operom pod slavnim imenom. Dotad moramo biti zahvalni na ovom prvom uskrsnuću jer je donijelo priču jednako vrijednu, iako drugačiju od one ispričane u osamdesetim i devedesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Druga važna stvar je i to da nam junaci iz Žedno Uho Festivala još jednom dovode Giru i društvo. Ovog puta susret će se dogoditi u listopadu u Laubi, za koju se nadamo da će izdržati nasilne valove iz pojačala Swansa, kako bi nam možda i posljednji susret sa ekipom u ovoj postavi ostao u čim bučnijem sjećanju.
Ocjena: 9/10
(Young God Records, 2016.)