Nema puno velikih nepoznanica u pričama o glazbenim velikanima, kao što su i te priče dobrano ispričane. Ali s vremena na vrijeme dobro je opet ih osvježiti, naći neke nove naratorske kutove i, naravno, još jednom ih ispričati.
Dokumentarni film o Janis Joplin „Janis – Little Girl Blues“ najnoviji je podsjetnik o najvećoj glazbenij heroini kontrakulturnog pokreta s kraja 1960-ih. Film je u nekoliko navrata i na nekoliko festivala mogla pogledati i hrvatska publika, dok je soundtrack došao sa solidnim zakašnjenjem, vrlo vjerojatno kako bi se sjećanje na Janis što više prolongiralo. Pokazalo se dobrim potezom za snimanje filma angažirati mladu redateljicu Amy Berg, koja je u trenutku pristanka imala svega jedan film iza sebe, ali dobra je praksa pustiti da žena ispriča priču o drugoj ženi, pogotovo ako je instinktivno nastrojena i mlada kao što je bila i Joplin. Pustiti da svi ti instinkti opet budu upregnuti i revidiraju stvar.
Da Berg nije bilo nimalo lako govori u prilog podatak da joj je trebalo osam godina od inicijanog pristanka do realizacije filma, gotovo duplo više vremena nego je trajala karijera Janis Joplin, ako se mjeri od osnutka benda Big Brother and the Holding Company. Obzirom da je ovo glazbena recenzija, više pažnje će biti usmjereno na ono što se nalazi na soudtracku.
Najbitniji detalj je da je ova kompilacija iznjedrila prethodno, službeno, neobjavljenu live snimku „Piece of My Heart“ iz Generation Cluba, snimljene 1968. godine, kao što općenito live snimke dominiraju materijalom (devet od ukupno sedamnaest uvrštenih pjesama), što dobrano prenosi emotivnu snagu koju je Janis Joplin imala na koncertima, jer upravo je kroz njih najbolje prenosila i pronosila svoju jednistvenu energiju. Na njima se čuje ono što je i izjavila i pjevačicina majka, da je ona bila prijatelj svima; osobna velikog srca, ali i velike tuge zbog neispunjenosti istog.
Te live snimke s vremenskim odmakom možda daju i plastični prikaz vremena u kojem je Janis bila žena koja se probijala u muškom biznisu, tj. kakvu snagu i talent je trebala posjedovati, ne da bi samo uspjela u tome, već i da bi obilježila jedan od najvažnijih perioda rock and rolla i to na jedinstveni način, gledano upravo u glazbenom segmentu, jer pored svojih pjesama imala je i nevjerojatnu sposobnost da svačiju tuđu pjesmu interpretacijom načini svojom i to potpuno neovisno o žanru. Bilo da je riječ o Gershwinu i DuBose Heywardu, ili opskurnih blues klasika poput „Careless Love“ (koji i otvara ovu kompilaciju), pa do countryja i najpoznatije Kristoffersonove pjesme „Me And Bobby McGee“ koja je definitno u mnoge uši prvo ušla kroz njenu verziju, a ne kroz original.
Live snimke također donose i nevjerojatnu žestinu u odnosu na sve pjevačice koje su se pojavile nakon Janis Joplin, a time i (ponovno) saznanje o njenoj unikatnosti koju nitko, ali baš nitko, do današnjeg dana nije mogao kopirati i na tome eventualno izgraditi svoju karijeru, kao što je to bio slučaj s ostalim (prerano preminulim, muškim) legendama tog vremena, u prvom redu Hendrixa i Morrisona, a opet ta njena žestina kao stav kasnije je bila ugrađena u neke glazbene žanrove koji su tek trebali biti stvoreni.
U društvenim okvirima gledano, desetljeća su trebala proći dok se nije pojavila, također jedinstvena buntovnica svog vremena, Amy Winehouse, koja je ujedno bila prva koja se po tome mogla usporediti s Joplin, a to u neku ruku dolazi i kao zaključak nakon preslušavanja ove kompilacije, u smislu, koliko su stvari u glazbenom biznisu i dalje krute i kako buntovnice jednostavno nemaju šanse.
A trebale bi ih imati, jer u Janisinom slučaju sva ta sirova frustracija i bunt koji izlaze iz njenog glasa, koje su snimljene prije gotovo pola stoljeća i dan danas odjekuju recentno i svježe, bilo da se gleda glazba kao takva, ili društvene okolnosti. I dan danas je to poziv za buđenje kod oba spola, i dan dans je to podsjetnik na to koliko glazba može biti važna i istovremeno opasna za establishment kojem nikakvo ‘buđenje masa’ nikad nije opcija.
Ocjena: 9/10
(Columbia / Legacy / Menart, 2016.)