U sklopu rođendanske proslave Vintage Industrial Bara, najuspješnijeg mlađeg kluba u zemlji, našla se i prigoda za anualni susret s Kriesom.
Kries, nažalost, prerijetko svira. Nakon vrludanja po lokacijama, jednog prenatrpanog nastupa u malom pogonu Tvornice i jednog pakleno vrućeg, ali ekstatičnog nastupa u Kinu Grič, stvorila se kemija između ovog benda i Vintage Industrial Bara, gdje bi se svake zime Kries zagrebačkoj publici ukazao na obično dva rasprodana koncerta zaredom. Zadnji takav susret dogodio se u veljači, a sada jedanaest mjeseci kasnije, prilika se ponovila s terminom u datumima rezerviranim za rođendansku proslavu vjerojatno najboljeg kluba u gradu.
Osim Vintagea, ovaj put je i Kries imao što proslaviti. Osam godina prošlo je od objave “Kocijana”, posljednjeg albuma Kriesa, tog remek-djela hrvatske glazbe. Ne kažem tradicijske, etno, world-music itd. glazbe, već glazbe općenito. Riječ je o savršeno koncipiranom i odsviranom albumu koji je snagom svoje izvrsnosti omogućio bendu godišnje nastupe sve od svoje objave do danas. Predugo se čekalo na njegova nasljednika, ali priroda života bila je takva da je poglavicu benda, Mojmira Novakovića, odvela u Englesku i gotovo zapečatila sudbinu grupe zauvijek, što je izvrsno dokumentirano u dokumentarcu “50:50”, čiji naslov se odnosi na šanse Kriesa da uopće nastavi s radom. Srećom geografske i ine razdaljine su našle načina da budu premošćene, a dogodio se i novi album.
“Selo na okuke” naslov je nove ploče Kriesa, trenutno dostupne samo u digitalnom obliku, a koji se može nabaviti dobrotvornom uplatom na Indiegogo stranici kampanje “Dobri domaćini” koja podržava tucet mladih kreativnih izbjeglica i omogućava im sredstva za rad. Bend se plemenito odriče svoje zarade kako bi ovi nesretni mladi ljudi imali priliku kupiti instrumente i sami zasvirati, i za taj čin Mojmiru i momcima doista valja skinuti kapu do poda.
Sinoćnji koncert bio je tako prilika upoznati publiku s novim materijalom, ali zbog sasvim recentnim datumom objave i (za današnje vrijeme) ograničenom dostupnošću albuma, posjetiteljima će trebati neko vrijeme da sažive sa novim pjesmama u jednakoj mjeri u kojoj osjećaju one u kojima zdušno uživaju već osam i više godina.
Uz svu dekoraciju tradicijskih glazbala koja glazbu Kriesa čine prepoznatljivom, zanimljivo je da je posebnom čine elementi klasičnog rock instrumentarija. Prošli sam tjedan u izvještaju s koncerta Elementala pisao o čaroliji koju par Zejnilović-Lovrenčić stvara kada iza njih stoji pouzdan bubnjar, a za to nema boljeg primjera od Kriesa. Ako je sinoć netko imao svoju večer, to je svakako bio Levi koji je odradio savršen bubnjarski posao. Nikad prenapadan, ali kolorativno bogat i savršeno točan stvorio je temelj na kojemu je bend mogao graditi jedan od boljih nastupa u posljednje vrijeme, što se posebno pokazalo na mini vrhuncu kada su leđa uz leđa odsvirane “Grličica” i “Oj, Marice”.
Kries, nažalost, prerijetko svira. Valja samo zamisliti kakve bi to erupcije euforije njihovi nastupi izazivali kad bi se bili u mogućnosti redovnim koncertima usvirati do forme za koju imaju sav potencijal svijeta, kad između njih ne bi ležao cijeli jedan kontinent. Živimo u sebičnoj nadi da ćemo i to u neko skorije vrijeme doživjeti. Dotad nećemo prigovarati na godišnjim susretima u Vintageu, kojemu ovim putem od svega srca želimo sretan rođendan i još bezbroj uspješnih koncerata. Namaste!